- Piše: Mihailo Medenica
Ko si, Srbine, ako te valja učiti koliko je Kosovo i Metohija tvoje?!
Ko si, ako ti valja govoriti koliko ništa tvoje nije do pustog i golog života?!
Ko si, aman, ako pred grobom pretka stojiš kao pred golim kamenom? Ne kazuje ti ništa, ne pitaš ga ništa, ne razgovarate seâŚ
Ko si kad zahvatiš šaku zemlje a ne čuješ kako bije ko srce prađeda u trku na Kajmakčalan?
Vidi li se s vrhova topola Prizren?
Nisu zaludu uzrasle tolike, za tebe, Srbine!
Ko si ako te nesoj ubjeđuje da ne vrijediš ni koliko on, a on vrijedi tek onoliko koliko povjeruješ da je čovječnosti u njegovom fukarluku.
Treba li te jutrom iznova zaklinjati Gospodom, kao da su minula maglom i slanom razvejala raspeća i oltare?
Treba li ti, Srbine, vazda potrvda da valjaš?! Čuješ li vjekove, zaboga?! Tvoji su, budalo!
Za svaki si se uz Gospoda izborio! Svaki si platio ognjištem i grobom, zato su ti, Srbine, domovi i grobovi svetinje! Jesu li te slagali da ti je ognjište tu gdje ti je okućnica, a grob tamo gdje ti je prezime uklesano?!
Ognjište ti je, opanku moj sveti, svako nad kojim je neko imenom srpskim zapjevao ili zakukao, a grob ondje gdje su nam sva prezimena uklesana pod temelje Bogorodice Ljeviške!
Nije to kamen na kamenu već kost na kosti; ime na imenu; slava na slavi; kolijevka na kolijevci⌠I svadbeno i žaleno ruhoâŚ
Šta si, Srbine, ako te ubijede da si previše stradao? Stradao si za šta si vjerovao, a povjeruješ li da nemaš za šta stradati- u šta je to vjera?
Ako nema Boga u Đakovici što su uprli toliko da te ubjeđuju kako ga nema?!
Nisu bezbožnici krivi što su se nadvili nad Dečanima da ih ne vidiš, već ti ako ih vazda pogledom ne tražiš!
Odrekneš li se Zočišta gdje ćeš se sa sobom sastajati kad zalutaš u sjenovitoj svakodnevici?!
Gdje ćeš se negoli u Bistrici ogledati kad pokušaju da te prevare kako samo u bezličju možeš potrajati?
Ko si, Srbine, znaš li, ako pomisliš da ti je Gospod dao teži krst nego što ga možeš ponijeti? Ko si, brate, ako se braćom ne možemo nazvati?!
U Velikoj Hoči. Nema je hiljadu koraka ali velika, najveća za tebe, Srbine, dovijeka!
U Drenici! Zdrav bio kao drijen, Srbine, u Srbici! Dušom drenovao u presvetom Deviču!
Mirom voštanice goreo u Gorioču, nikad očiju sitih Gračanice!
Ko si, Srbine, ako ne tjeraš volove preko njive, već volovi tebe tjeraju u bijeg preko svojega kao preko tuđe ljetine?!
Zaklinješ se, Srbo, stihovima: „Sini jarko sunce sa Kosova“, a djeca ti ni prstom neće znati da upru kud je Kosovo i Metohija!
Sve što imaš- nemaš dozvoliš li da u tvoje ime izdaju ono što vele da nemaš, a imaš više nego bilo šta! Ne bi izdavali da nije tvoje!
Svoje su izdali poodavno pa te sad lažu prokletnici kako i za tvoju dušu mogu dobiti podosta od đavola!
Da si propio Kosovo i Metohiju prosto ti od Boga, tvoje je, ali da prećutiš kako je tvoje, Srbine⌠Nisi veliki, brate, što si bolji od drugih, već što si vazda bio bolji od sebe!
Ko si, Srbine, i ko ćeš biti?!
Ko si, bre?!
)){kind=small}
