- Piše: Milutin Mićović

Nemoj me vući za jezik, jer mogu da kažem nešto što nijesam mislio. A to je još teže od onoga što sam mislio. To je ono pravo. Ono što ubija, i razgorijeva pravu vatru. Ubija bacile, viruse, agresivne toksine što pune vazduh koji udišemo. Koliko je te nevidljive živine, dobro da se svi ne razbolimo. A razboljeli smo se, možda, no nam se još čini da to nije ništa. A jest ništa i više nego ništa. Ništa i više nego ništa ušlo nam je u dušu. Kakav je nesretni čovjek, i to prihvata kao neki lijek. Ništa ne poništava ništa, kao Ništa.

Sad se bojim da kakav seoski pametar ne nagazi na ovu rečenicu. Odmah bi rekao – evo mu pameti! On nešto da nam kaže? Prije je za ludnicu, nego za zbora mudraca.

Ali, paradoks je neumoljiv – od svakodnevnog stoništa uzima se Ništa kao poslednji lijek. Za epidemiju takvog paradoksa - mentalno stanje u Crnoj Gori je plodno, i preplodno. Kao da su stratezi novog kolektivnog obezumljenja, pripremali opštu pamet za širenje tog paradoksa.

Ako već ne možemo ništa da učinimo, ako nas niko ni za što ne pita, onda je i veliko Ništa lijek od izobilja sitne ljudske ništavnosti.

Riba smrdi s glave, kažu Srbi. Dosta je taj proces zauzeo maha u Crnoj nam Gori. Nije čudo što ljudi trpe tu epidemiju, nego je čudo što aktivisti crnogorskog ništavila rade punom parom. U prevrnutom, na glavu, poretku vrijednosti, oni se nazivaju – novi crnogorski patrioti. Oni su državni ljudi, protagonisti galopirajućeg državotvornog morbiliteta, ljudi koje ne dotiče stvarni život, takav imunitet imaju jer su pelcovani da ih se ništa ljudsko ne dotiče. Oni su borci nezavisne Crne Gore, i neće da čuju riječi svog naroda, ni Rusiju, ni Carigrad, ni vrisku orlova krilaša iz Tuzi. Njih razdražuje stvarnost samo kad su bez dobrog dopinga. Kad čuju pjesmu „Tamo daleko“, ako nijesu pod dobrim dopingom državotvornog novocrnogorskog uspjeha, imaju da izlude. Uzavru im živci - kako to da se pjeva u Crnoj Gori? Tim više ih uznemirava i „rastura“ što je pjesma dublje ušla u genetski kod Crnogoraca. Moraju da kažu, s obzirom na izvršeni program kolektivne amnezije – to neko dolazi sa strane da nam pjeva tu pjesmu, da nas po noći izluđuje, da nas vraća u prošla vremena i tuđe mitove. Još nijesmo uveli u ništa, one koje smo predvidjeli da poništimo u našoj lijepoj Crnoj nam Gori. Još odnekud to neumorno gensko sjećanje radi, izluđuju nas čim ih zapadne, ali ćemo ih izliječiti ništavilom, progonima, zatvorima, urnebesnim prezirom. Sve to od nas zahtijeva nova Crna Gora, novi crnogorsko-američki patriotizam. Mi s novim crnogorsko-američkim senzibilitetom da slušamo srpske himne, da prečitavamo srpsku golgotu, u kojoj su i mnogi ludi Crnogorci zaglavili? Nećemo više da budemo ludi ljudi. Bićemo samo mudri kao zmije, a neka budu oni golubovi sa iracionalnim srpskim nasleđem, ako još imaju snage za tu ludost, koja se samo može uništavati antibioticima novog crnogorsko-američkoga patriotizma. Nema šta da traži srpska ludost pored naše najefikasnije crnogorsko-američke farmacije, koja proizvodi garantovanu, ideološki jasnu, mentalnu higijenu.

„Ne znam, kaže mi prijatelj, koji mi sve ovo govori, moram da se odmorim od svega ovoga ništavila - ćutanjem. Ćutanje je moj farmakon. Da se nijesam oporavljao ćutanjem, davno bi me mutna voda odnijela. Ćutalo se mnogo i duboko u onoj Crnoj Gori. Od tog ćutanja nastalo je njeno kamenje. Koje će, vidim, - imati poslednju riječ.

(Autor je književnik)

---