<br />
Kada je ministar prosvjete Slobodan Backović prije petnaestak godina, u vrijeme bezočnog napada na srpski jezik i njegovog preimenovanja, rekao: „Naš je zadatak da stvorimo novog čovjeka“, nije baš niko znao šta to znači, ali se osjećalo nešto zlokobno i groteskno u državnoj namjeri. Kakav „novi čovjek“ valjda je prošlo vrijeme fašizma i Hitlera? I to „novi čovjek“ u Crnoj Gori koju evropejac teško nalazi na mapi? I kakav to „novi čovjek“, kad imamo negdje tog nesrećnog Crnogorca, za koga se nekad znalo u svijetu, i bio je na cijeni. Da se smanji taj kruti Crnogorac, da se oteše, da mu se saspe kakav rastvor u kosti, da mu se po nekom programu čipuje um, da potpuno izmijeni skalu vrijednosti, pa ono što je prezirao da digne u visine, a što je cijenio da pogazi, i da tako odmori od svoje uzaludne istorije?

Možda je to bila najava izlaska iz istorije, i integracije u bezlični kolektiv, bez svog imena i jezika?

Davno sam pisao o jednom psihološkom porivu kod Crnogoraca, kaže mi prijatelj s kojim razgovaram na ove neugodne teme – o tamnom nagonu neljudi da nadvladaju ljude. Jer se dugo poštovao jedan nepisani zakon u Crnoj Gori - da ljudi drže neljude pod svoju vlast. A neljudi su sve to zapamtili, iako su neljudi. Pamti i goveče, a ne nesrećno čeljade. A nema nesrećnijeg čeljadeta nego onoga ispunjenog nečoještvom. Lakše mu je bilo, što je manje znalo. Samo je znalo da se osveti čovjeku, ako bi ga zapalo. E taj se poriv razgorijeva u onima, koje su Crnogorci nazivali: sitnež, nesoj, tanjevina, tankovina, mrzibraća, pljeva ljudska, izrodi, nikogovići, ništa ljudi, splačine i sl. Dijalektolozima svaka ova riječ zlata vrijedi. Nije to samo jedan leksički rezervoar, i rezervat, nego i psihološki resurs, karakterološke okosnice, antropološko ogledalo, i aksiološka skala.

-Zamisli, kaže mi prijatelj, NATO je došao da riješi, pored globalnih, i ove lokalne probleme među Crnogorcima. Jer Crnoj Gori više ne trebaju slobodni ni suvereni ljudi, koji su držali vlast nad ljudskom sitneži. Eto, i o tim našim sukobima znaju Amerikanci. Čuo si američkog senatora Lindzi Grema koji u sred Crne Gore, pred novocrnogorcima kaže: Tu smo da porazimo one koji se protive NATO paktu u našem Montenegru. A naši kentauri iz vlasti, saginju se do zemlje, da ih ovi bolje zajašu i sigurnije iznesu na Sinjajevinu, da nam i planine pojašu. Govore svojim novim očevima: ovim našim Srbima slomite crnogorski vrat, kad mi ne možemo. Ruže nas, kazuju nam da smo sluge, izrodi i zulumćari- mozak nam pojedoše. Oni kažu da su oni svoji, a mi - otuđeni tuđinci, koji NATO alijansu penju ne samo na srpski vrat nego i na najljepše crnogorske planine, kao što s Sinjajevina, Durmitor i Pirlitor, koje su nam davale snagu da se bijemo i sa svojim i svjetskim izrodima i napasnicima. Kažu da smo se mi priklonili NATO-u da bi smo pobijedili njih i njihove mitske planine, i mitske priče. NATO-u ne trebaju mudraci ni junaci, stari Crnogorci, ni kosovski Srbi, trebaju mu poslušnici, izvršioci, apologete koji mrze i svoj narod i svoje planine. Koji su riješili da sve što u svojoj istoriji jasno i čvrsto imaju u ponor oburdaju. I da okupatorima kažu – dobro došli, oci i braćo, vi nas spasavate od naše rođene nebraće, koji žive od mitova i mitomanije, i koji nas ne drže u ljude.

Čovjek sa kojim ja razgovaram i koji ima neki unutrašnji rentgen, dodaje: To što su najavili „novog čovjeka“, eto to je to! Jer u ovakvu vlast su ušli koji nijesu baš dobro stajali sa čovjekom i koji su jedva dočekali da potkopaju i čovjeka, i istoriju, i pamćenje, i jezik, i crkvu, i Boga i Oca.

(Autor je književnik)

---

”NATO-u ne trebaju mudraci ni junaci, stari Crnogorci, ni kosovski Srbi, trebaju mu poslušnici, izvršioci, apologete koji mrze i svoj narod i svoje planine