<br />
Nema mjesta gdje me ne boli, ispovijeda mi se prijatelj, koji već duže vrijeme, kao da više razgovara s duhovima, no sa ljudima. Čim se sjetim ičega iz svoga života, iz nesretne Crne Gore, sve počne da me boli. Da mogu bar da se ne sjećam ničega? Pokušavam da se ne sjećam, ali, ne ide. Pokušavam da ne mislim, ne može ni tako. Ako odbijam da mislim, počne samo da se misli. Pun sam muka kao šipak zrnja. Da mogu nekako da eksplodiram u mukama, to bi bio spas. Molim se da sve ovo u ognju svrši, ali Bog nešto odlaže.
Nema ništa tješnje od nesretnog čeljadeta. Ne znam, muči li ovo koga ovako kao mene? Kao da se na mene navalila „teža svijeta“, kako reče pjesnik. Što me Bog ovako o jadu zabavio? Pa treba li ja da mislim o svemu svijetu? Ma kakvom svijetu, u čovjeku je više zavezano nego u svijetu. Je li sad na Srbe pala teža svijeta- kao da se traži da se rodi neki novi čovjek, neka nova pamet. Neki čovjek u kojem će sve muke od postanja da proplamsaju i progovore. Je li me time Bog kaznio, ili nagradio? A kaznio me je, sve da me je time nagradio. Sačuvaj me bože od takvih nagrada. I od takve Božije pažnje i milosti. Ali znam da ne znam. To što čovjek misli, ne dotura daleko. Kad vidi kako noću jasno i čisto gore zvijezde, šta su te sve misli čovjekove? I kakvo je to propinjanje iz prašine?
Od neba bi trebalo učiti, ako hoće čovjek išta važno da nauči. Ako hoće da uči kako se uči. Ako ta nauka krene, onda i mrav ima nešto da ti kaže. Mali mrav, u kome je ugrađen nebeski naum.
Mislim još gdje je danas najteže Srbinu. Jal na moru, ja li na Dunavu, jal na Šari, jal na Romaniji?
Ne može čovjek biti čovjek, ako ne izdrži svoju muku. Pa neka ga niko na svijetu ne razumije. Ko ima prave muke, njega svijet nikad neće razumjeti.
Vazda smo se u Crnoj nam Gori žalili, da živimo izvan svijeta. I to je bio naš usud. Nosili bremena koja nam je Bog tovario. Pa nosi junački sine, ako si čovjek. U tome je ta muka. Ko hoće da nosi muku čovjekovu, neće sresti čovjeka s kim bi se mogao razgovoriti po tom pitanju. Da nekom nešto o tome zucne, smatrali bi ga za ludog, pustili bi ga i odmah zaboravili. Tako čovjek mora sam da prođe kroz pustinju. I da nema sagovornika osim Boga. Govorio je mudrac: Ako hoćeš da budeš čovjek, napusti čovjeka, razgovaraj se s Bogom. I budi luda među ljudima. Budi niko i ništa. I niko niotkud. Bilo je takvih u nepisanoj istoriji Crne Gore i svijeta.
Da, normalno je biti lud u savremenoj Crnoj Gori. Jer se u njoj traži pamet, koja nije za ljude, nego za robove. Ako je to moglo biti negdje drugo u svijetu, da su robovi ljudi, u Crnoj Gori ne nikako. U onoj Crnoj Gori u kojoj su ljudi živjeli, „opiti slobodom“. Kako je ono rekao
Teodosija Mrkojević u svom diplomatskom nastupu vezirovom izaslaniku: mi smo malo pleme, ali, „hvala Bogu, opito slobodom“. Nijesu oni imali filosofski izgrađen pojam slobode, ali su znali da se „pjane slobodom“. Pa je li bolje i ljepše i uzvišenije biti pjan slobodom, nego izgrađivati neku sociologiju slobode, ko što danas grade i rade robovi svijeta.
To je ta pustinjska nauka, i direktno „neba vlijanije“. Eto zašto me sve boli. Gdje me god dodirne misao, sve me zaboli. Kao da je neka struja sprovedena, pa čim dodirne jednu ćeliju, sve se u momentu poveže, prostruje bolovi i izvori kroz cijelo moje biće. I tada ne znam što znam, i znam, što ne znam. Tada mi se otvori izlaz iz Crne Gore, i- svijeta!
(Autor je književnik)
”Ne može čovjek biti čovjek, ako ne izdrži svoju muku. Pa neka ga niko na svijetu ne razumije. Ko ima prave muke, njega svijet nikad neće razumjeti
)){kind=small}
