-Piše: Maksim Drašković

BEZBOŽNICI: Uzalud se danima trudim. Koliko god uporno prebiram po riječima i njihovim značenjima, a hoteći da budem uljudan i blagonaklon, ipak, od riječi bezbožnici ne mogu naći ni blažu ni primjerniju riječ, za one nesrećnike, što pod komandom i za interes jednog čovjeka podigoše ruku u Skupštini za ovaj zlosrećni zakon – što se zove zakonom o zarobljenoj slobodi vjeroispovijesti i besprimjernoj okupaciji svetinja Srpske pravoslavne crkve. Evo, nekako sam skrajnuo sve one riječi od kojih sam se jedva junački odbranio – nijesu oni ni izrodi, ni izdajnici svojih predaka, ni kukavice, ni srebroljupci, ni ništa od čitavog vrela sličnih riječi i izraza.

Oni su samo ono što jesu i ono što nijesu. Svako od njih je samo „rob roba svečeva, sluga brata biča svijetskoga, a poslanik od sve zemlje cara“. Pa, ipak, mora se primijetiti i reći da među nama ima, i uvijek je bilo, onih koji se Boga ne boje, a ljudi ne stide, kao ni da takvima „ne trebuje carstvo, nako da se pred svijetom ruže“.

Samo, za razliku od sadašnjeg nemoralnog i nečojskog zemana, nekad bi naši viteški preci znali i po kratkom postupku odredili „tom junaštvu pravednu cijenu“. Svako bratstvo i pleme bi takvog nevjernika proglasilo izrodom i na svojim skupštinama žigosalo za sva vremena, izopštilo, anatemisalo i obilježilo – „da ih narod po prstu kažuje“!

ALEKSANDAR TREĆI KARAVUČIĆ: Nad Crnom Gorom, koja je u poslednjih tridesetak godina ionako crna i sve crnja, svakim danom sve je mračnije i (ne dao Bog) sve zlokobnije. Među pravoslavni narod, a i sve ostale dobronamjerne i zdravomisleće, uselio se nemir, zebnja i strah. Nezapamćeni, bezumni, bezbožni i varvarski napad na vjekovne svetinje Pravoslavne mitropolije crnogorsko-primorske… i eparhije Srpske pravoslavne crkve – nikoga normalnog i slovesnog ne ostavlja ravnodušnim i bezbrižnim.

Ne čini sve to bezbrižnim ni našeg velikog vožda u Beogradu, Aleksandra Trećeg Karavučića, koji, kako nedavno čusmo, od Aleksandra Prvog Karađorđevića pa do dana današnjeg najviše dobra čini Srbima u Crnoj Gori i sveukupnom Srpstvu. Iako se, nažalost, sve kreće na ivici onoga što niko ne bi želio (osim ovih janjičara iz vlasti, koji to izgleda namjerno izazivaju), u svoj toj čemernoj zbilji, čovjeku se nehotično otme i malo gorke šale od velikog jada.

Stvarno je mnogo zabrinut ovaj naš Vučić. Ma, nije on vučić, nije ni vuk – on je ona prava gorska vučina, što ne da na Srbe ni mrka pogleda. Baš ga i naš mitropolit „nepravedno“ napada. Pa, zar nije čovjek rodoljubivo rekao da nije srećan što nam otimaju hramove – malo li je? A šta bi tek radio da smije da se miješa u tuđu kuću? Ko je Srbima kriv što žive u tuđoj zemlji i grade bogomolje na tuđoj njivi? Od tuđega samo tuga bije… Neka, no što je gostoljubiv. Neće on izvjesnog Milenka Perovića, i njemu slične, što iz njegove Srbije bljuju srbomržnju, ni mrko da pogleda, a kamoli da najuri, onim, što bi u našem kraju rekli, ljukačem. Zato je i dobio Orden Sv. Save. A naš mitropolit ga naziva izdajnikom. To mu je hvala za sve što pregalački čini i što izgore za Srbima u Crnoj Gori kao vladika za Lesendrom.

Čovjek je, evo, povodom svega održao i glavni odbor svoje vjerne stranke. Zauzeli su osuđujuće stavove, isto kao ona partijska komunistička organizacija u nekom malom crnogorskom selu, kad se ono bješe nešto opasno uskomešalo na granici Češkoslovačke i Rusije. Šta ćemo više od toga – opet će se oni sastati kad zagusti. Ne očekujemo valjda da se više od toga zamjera svom dvojniku i ortaku u Crnoj Gori. Svaka njemu čast i hvala!

---