-Piše: Milutin Mićović

Ovih dana pero neće da piše iako je puno mastila. Puno i prepuno, ali ni kap da sađe na papir. Džaba ga molim. Nije više to pero, nego neka druga naprava? Pomislim - može da me raznese nekom eksplozijom.

Pisanje, ako išta valja, puno je opasnosti, kaže mi drugi sagovornik- kao da me podsjeća na mene nekog iz prošlih vremena. Ličim sebi na onog koji istovremeno drži dvije telefinske veze, s udaljenih i suprotnih strana svijeta. Svi su već čuli šta nam se desilo. Niko nije očekivao da će se dogoditi ovaj hrišćansko-gandijevski slučaj s narodom Crne Gore. Otkuda takav mir i dubina u dušama? Jesu li se (kasno) sjetili da je svakodnevno brbljanje, prepričavanje političkih tračeva, skandala i senzacija najpogubnije stanje čovjeka i naroda? Otkud sad ovo korotno gospodstvo? Kao da su se otvorila neka druga, neka prva čula u duši naroda, koji je osjetio dublju opasnost, i istovremeno doživio neku dublju budnost. Čovjek se puni ćutnjom - tako dolazi do tajnih izvora energije i smisla, govorio je pjesnik i ratnik Kosto Ninković. Sat takvog života vredniji je od godina čitanja i pisanja bestselera. Riječi bez pravog razloga, prosipaju čovjeka, i narod. Ali čovjek se mobiliše tek kad vidi da je na ivici, kad vidi, da i desno i lijevo može da propadne u jamu.

Kad vidimo ovu vanjsku Crnu Goru, najprije vidimo i čujemo robot-papagaje koji ne zatvaraju usta, drobeći da je Amerika tu, na jedan korak. Isti, uz asistenciju robot-papagaja u jednoumnoj skupštini, duboko u noć, pod okupacijom, do zuba naoružanih policajaca, izglasavaju Zakon o slobodi. Traže da se ne samo Crna Gora, nego Bog i sveci stave na njihov kantar, i da se kao ostali suveniri iznose na njihov pazar. Toliko im je partijsko brbljanje pojelo mozak, i dotuklo kokošiju pamet. U takve se uzda ova Crna Gora, koja preorava groblje, da bi na njemu naselila roblje. I takvo stanje proglašava mirom s prošlošću i budućnošću. Samo iz tako iskljuvanih mozgova može da se naprave sintagme, kao Zakon o slobodi... Zakon o slobodi vjere. Samo (g)roblje jednoglasno prima Zakon o slobodi, kao savršen zakon.

Zloduh ovog Zakona o slobodi vjere digao je na noge sve misleće ljude, jer vide da se njime podmeće kukavičje jaje orlu slobode. Ova izbrbljana, jednopartijska, postkomunistička, prekonoć evroatlantska Crna Gora, tj. Montenegro, došla je dotle, da joj je sloboda najveći neprijatelj, zato je, po njihovom maloumlju, treba staviti pod zakon. To jest, zakonom je ukinuti. Slobodu ne može roditi zakon, kao što je zakon ne može ni ubiti. Sloboda je svijetlo bezakonje, nastavlja moj sagovornik, koji voli da upotrebljava paradokse i metafore, kad ga iznervira kokošiji jezik koji sluša iz „državotvorne“ skupštine. Znaš li da se ovih dana i noći u ovoj nam Crnoj Gori, najviše prave pendreci. Pendreci i ljudi-pendreci. Čuo sam da će svaki građanin dobiti po nekoliko. Ko neće pendrek u ruci, dobiće ga po glavi. U Crnoj Gori može faliti hljeba, ali ne može pendreka. Samo u vladajućoj partiji postoje neograničene zalihe te sirovine. Ovaj narod iz crkve, koji je zaćutao i digao glavu protiv naše sile, kao da ima neku drugu Crnu Goru? Počeo da prezire i svoje državnike. Ne zna mu se je li u nekoj teškoj žalosti, ili u nekoj nama nerazumljivoj radosti? Špijuni i islednici, obavještavju crnogorske šefove, da je ovo neki drugi narod. Jedina riječ koju su čuli u toj gandijevskoj povorci je ova: Vladajte robljem i grobljem, vladari crnogorski, Bog živi je naš državnik i suveren. Hristos se rodi.

(Autor je književnik)

---