-Piše: Čedomir Antić

Poslije osamdeset godina prvi put imamo priliku da pobijedimo u našoj borbi za odbranu prava i dostojanstva. Nema nazad: kada uzmu naše svetinje, ući će i u naše kuće. Čuvajte se. Oni bi željeli da dobiju izgovor da vas protjeraju kao što je prognan naš narod iz Hrvatske. Ne nasjedajte. Danas se ratovi vode drugačije. Mi nemamo avione da bombardujemo odrede smrti, već su na strani odreda smrti iste one avijacije koje su prije više od dvadeset godina ubijale našu djecu. Već smo pobijedili jer postojimo, zato što smo tu, uprkos svemu. Da su njih gonile Sjedinjene Države, dosad bi zaboravili ne samo ona dva slova viška, već cijelu azubuku, pa bi mukali, rzali, a neki bi i njakali.

Kada pomislite da će vas ubiti, sjedite ili lezite na pragove svojih – naših svetinja. Kao i svi moderni nasilnici i Đukanovićevi janjičari vjeruju i tvrde da tuku, kolju, vade oči i nabijaju na kolje u samoodbrani. Neka civilizovani svijet vidi ko su i šta su, čiji su i gdje idu. Montenofašizam – crnogorska verzija šovinističke mržnje - je tu. Nema ustaša, ali ima dukljaša. Na ulicama je narod. Mi smo narod. Oni su uniformisani, mobilisani, plaćeni, ucijenjeni ili opijeni mržnjom, svejedno. Mi nismo braća, oni su izabrali da ne budemo onda kada su „zarobili sebe u tuđina“. Oni se plaše. Znaju da pred ovakvim otporom nemaju izgleda. Mi branimo svoje biće – a ne Brozovu Jugoslaviju ili okupirano Kosovo. Oni nemaju šta da brane, zato i žele da uzmu tuđe. Zato su nervozni.

Duško Marković je sve u životu izgradio na pokušaju – tvrdi da je spriječio pokušaj državnog udara (bez žrtava!), državu je pretvorio u državni pokušaj, a sada tvrdi da je pokušano spaljivanje zastave Crne Gore. To je prvi protest u istoriji diplomatije zbog pokušaja spaljivanja zastave. Ja nisam antropolog, ali mi se čini da svih ovih stvarnih ili umišljenih pokušaja ne bi bilo da ovdje nije riječ o pokušaju od čovjeka.

Toliko su se uplašili da su okupili peticionaše iz regiona. Mnogi od njih primaju novac iz budžeta Srbije, a grde je kao da je Treći rajh. Ne mogu da odolim, a da ne napišem nešto o prvoj četvorci. Latinki Perović – penzionisanoj komunistkinji, aktivnoj liberalki: bila je na vlasti kada su Srbiji ustavnim amandamnima oteli Vojvodinu i Kosovo i kad su u Kragujevcu palili stripove (zato što je riječ o „dekadentnoj umjetnosti“). Danas sujetna tavori starost ljuta na domovinu, a jedna njena sledbenica opravdala je svoj potpis na lažne optužbe koje su Zorana Ćirjakovića koštale radnog mjesta, tvrdnjom da to čini zbog izvanrednog teksta koji je prije trinaest godina objavio o „svetoj baba Lati”. Stjepan Mesić je kao mladić (imao je tada samo 56 godinica) govorio o NDH kao izrazu istorijskih težnji Hrvata. Danas laže kako nije za zadatak imao razbijanje Jugoslavije, iako su mu kada se pohvalio tim uspjehom priredili ovacije u Hrvatskom saboru. Prije deset godina tražio je napad Hrvatske vojske na Republiku Srpsku. U međuvremenu izigrava mirotvorca, dolazi u Srbiju kao prvak Igmanske inicijative i igra se partizana sa Aleksandrom Popovim i Nadeždom Gaće. U Srbiji ostvaruje neku sitnu penzijicu za svoje aktivnosti 1991.-1992. godine i time se diči. Budimir Lončar je bio na čelu diplomatije SFRJ i kada je trajala Vukovarska operacija. U Hrvatskoj mu to nije uzeto za zlo. Sigurno je doprinio nacionalnoj stvari više nego poginuli zenga Blago Zadro (mada su po obrazovanju bili jednaki). Pokojni hrvatski novinar Denis Kuljiš pisao je da je Lončar kao mladi partizan učestvovao u brutalnim pogubljenjima (davljenjem u moru) „neprijatelja revolucije“. Spomenuo je i jednu udavljenu djevojku, a Lončar ga, koliko se sjećam, nije tužio. Prije deset godina sam ga posmatrao pored odra patrijarhu Pavlu gdje je predstavljao Stjepana Mesića čiji je bio savjetnik. Stojički je izdržao stajanje na suncu, a čini mi se da je tamo bio i tadašnji predsjednik Crne Gore. Sada mu smeta dio te crkve i grdi Srbiju što je podigla glas. Potpisao se i Milan Kučan. Čovjek koji je razbio Jugoslaviju, obožavan od dijela beogradske našminkane elite, dao je nedavno intervju gdje je ispalo da je on branio Jugoslaviju, a da pokret „Slovenija zdaj“ nije bio više od postmoderne. Tako su iz humora ubili 54 naša vojnika i oficira. Danas napada Srbiju zato što ne pomaže uništenje svog naroda u Crnoj Gori. Kao mali dječak pronašao je krov i hljeb u Nedićevoj Srbiji. Kažu da je imao krupne oči i volio da pije mlijeko. Mnogo toga je poslije naučio i postigao, izuzev da kaže „hvala“.

Imamo i mi prijatelje u zemlji i svijetu. Malo bolje i kvalitetnije od guja iz devedesetih koje se okupljaju oko Đukanovićevog režima.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---