-Piše: Boris Jovanović

Samo da nas ovako uljuđene, napredne, ovako kul i fensi, ne vrate u tu đavolju srpsku srednjovjekovnu teokratiju...

Zavapio je Milaš u trenucima teokratske paranoje i tu svoju paranoju podijelio sa uzibrećenim i odanim partijsko-teološkim članstvom koje i ovih dana i oduvijek drhturi pihtijasto i slinavi poslušnički na braniku milog otačastva...

Ako se vratimo u tu đavolju srpsku teokratiju, ima da nas nema, zavapio je ojađeni teokratski Milaš, svjestan da mu mila državica nije ni za dvadeset prvi, a kamoli za srednji vijek...

Odano teokratsko članstvo ćućori u rovovima milog otačastva kao vrapci pod partijskom strehom...

Jer, o teokratijo, šta bi sa nama bilo da nam ne dao Milaš, oburdaju našeg Teokratu? Bi li nas uopšte bilo-zapitali su se sleđeni, smrknuti i uneređeni čuvari teokratske Milaševe vladavine...

To što bi se vratili u neki tamo srednji vijek, nije toliko ni važno. Što bi se reklo, pregrmjeli smo i gore od toga. Ali strašno bi bilo vrnuti se u tamo neki srpski srednji teokratski vijek. Tu bi nam pukla pogibija-tolkuju čuvari teokratskog Milaševog plamena, oblizujući šapice u najnovijem napadu panike...

Jer, davno su naučili: nema nama bez njega. A ako nema nas, ničega nema. To je očenaš njihove teokratije, to je alfa i omega Milaševog svedržiteljskog alfabeta...

Dakle, davno je zaključeno na njihovim kongresnim seansama: može srednji vijek, što mu fali, ali ne može mrski srpski srednji vijek...

Ruku na srce, šapicu u tuđi džep, lopovski pošteno: I ovako smo ti u srednjem vijeku...

Tako krišom šušore u teokratskim Milaševim kuloarima..

Pa još dodaju krišom, zaklanjajući bezobrazna ustašca podaničkom kandžicom: Samo nek nama potraje ovaj srednji vijek, nećemo se žaliti...

Na čemu se, inače, kad smo već kod građanskog ustava milog nam otačastva, zasniva Milaševa teokratija?

Zasniva se, u najkraćem, na svemu osim na srpskoj teokratiji i srpskom srednjem vijeku.

Dakle, stari je to zavjet, ali mnogo stariji od onog mrskog Vukovog prevoda.

U Milaševoj prastarozavjetnoj teokratiji, naravno modernizovanoj u skladu sa fensi-NATO vremenima, stoji mnogo zapovijesti, ali se jasno i precizno, kako to inače biva u teokratijama ovog tipa, izdvaja deset Milaševih zapovijesti. Pa krenimo redom, što rekli stari teolozi:

Ja sam Milo tvoj i nemoj imati drugih bogova osim mene.

Napravi od mene idola i svijetlog lika, klanjaj mi se i služi me dok ti oči ne ispadnu.

Ne preumi nikada ime gospoda Mila tvojega.

Sjećaj se dana referenduma da ga svjetkuješ. Šest dana kradi i svrši sve lopovske poslove, a sedmi dan je odmor gospodu Milu tvojemu.

Ne poštuj ni oca svojega ni mater svoju jer su oni Srbi ili sumnjivi Crnogorci, pa ćeš dugo i predugo skapavati na ovoj Milovoj ledini.

Ne ubij (ako te nevolja ne natjera, ili viši partijski interesi, ubijaj zasad samo Boga u onim tamo mrskim i ludim ljudima što divljaju u ludačkim pokretima)

Čini preljube (jer, nije život jedna žena, što si glavo zamišljena).

Kradi (u ime viših partijskih i državnih interesa, ali ne prekardaši. Zna se ko može mnogo i koliko i kad god hoće).

Svjedoči uvijek lažno na bližnjega svoga (jer nema laži i nema bližnjega evo već toliko godinica otkako smo što smo).

Poželi sve što je tuđe (jer bez želje nema ni imanja, a bez imanja nema ljuđi i junaka).

I tako dalje i tome slično...

Smrt Bogu, sloboda đavolu.Točka.

(Autor je književnik)

---