-Piše: Vladimir Boričić

U tri sata ujutro, 27. decembra 2019. krnja i neprincipijelna skupštinska većina, usvojila je jednoumno jedan diskriminatorski i nepopularan zakon na štetu srpskog pravoslavnog naroda, većinskog naroda u Crnoj Gori. Taj narod je preko svoja dva sabora-Trojičindanskog u Podgorici i Svetovasilijevskog u Nikšiću molio Vladu, premijera i predsjednika države da ne usvajaju taj zakon jer je on na štetu srpskog naroda u Crnoj Gori. Zakon koji ne štiti podjednako sve građane u državi može samo izazvati nove podjele i negativne posledice po cjelokupno društvo. Osiona i odnarođena vlast se oglušila i na peticiju, koju je potpisalo 100. 000 vjernika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Uslijedile su ponovo molbe vjerskih velikodostojnika da se usvajanje ovog zakona ne dogodi na plenarnom zasjedanju. Nije ništa pomoglo, i zakon je preko Zakonodavnog odbora proslijeđen Skupštini koja je mogla da ne posluša diktat.

Trezveno i veoma razložno je o ovome govorila u emisiji „Načisto“ gospođa Ajša Hadžibegović, civilna aktivistkinja. Ni nju kao ni mnoge druge, osiona vlast nije poslušala. Dakle, nije bilo ni trunke društvene korektnosti da se vodi dijalog i da se ispoštuje pravni uzus Audiatur et altera pars!

Kuda će prevagnuti, narod brani svetinje, Milo brani diktaturu?!

Svakome je sad jasno kud se kola kreću pa ako narod posustane pod pritiskom policijske sile, neka zna da ga neće biti jer će diktatura prerasti u fašizam i strašnu represiju, poput one koju je upražnjavao Neron u antičkom Rimu.

Licemjerni Zapad sve ovo vidi, a pravi se da ne vidi i zasigurno očekuje da Milo zapali Crnu Goru pa da Zapad dođe da gasi požar, a oni da tješe narod tvrdnjom da je Crna Gora suverena, što i narod zna, i da može da usvaja i primjenjuje zakone prema tzv. „demokratskim normama“ i da niko u to ne treba da se miješa. Licemjerno pozivaju na uzdržanost i vođenje konstruktivnog dijaloga o osjetljivom pitanju usvojenog zakona.

U svom poznatom romanu „Crno jagnje i sivi soko“ Rebeka Vest konstatuje: „A Zapad? Zapad me uopšte ne iznenađuje. Uvijek je bio sebičan i prema Slovenima rezervisan. Od te boljke i danas patimo.“

Narod je ustao da brani svoje svetinje koje su mu preci i svetitelji ostavili, svjestan da, ako ih ostavi bezbožnicima, neće biti ni naroda ni tih svetinja. Dugo i predugo je srpski narod trpio zbog pripadnosti pravoslavnoj vjeri i srpskoj kulturi.

Masovni, mirni i dostojanstveni protesti morali bi da probude savjest vlastodršcima da uvide da nešto nije valjalo u njihovoj trdesetogodišnjoj vladavini. Ima, nažalost, još onih zabludjelih, kojima je u ovakvoj diktaturi bilo dobro, ili su se nadali još nekim privilegijama i apanažama pa i dalje stoje uz autokratu što nas podsjeća na riječi popa Andrije Đuraškovića, upućene knezu Dolgorukovu („Šćepan Mali“): „Šćepana između nas ne damo, no da nam upravlja i odsle ka dosle.“

Rođeni smo u srpskoj pravoslavnoj vjeri i nikakvo koristoljublje, a ni sila nas ne mogu izvesti iz ove koju su nam preci ostavili. Slično ovoj situaciji u kojoj smo desilo se u 16. vijeku. Jedan papin izaslanik nudio je ruskom caru Ivanu Vasiljeviču Groznom da pređe u novu vjeru pa će dobiti ne samo Kijev nego i carigradski presto. To je ruski car kategorički odbio. Po tom pitanju ovaj naš nije tako čvrst i ne vidi da je narod složan više nego ikad i da je na putu pravog istinskog pomirenja. Tu činjenicu svi vide osim onih kojima su lični interesi preči od opštih. Takvi su nedostojni funkcija koje obavljaju. Narod je protiv autoritarne vlasti koja se previše umiješala u crkveni kodeks i kolektivno pamćenje.

Dostojanstvene litije su vapaj za demokratijom i građanskim slobodama u nepodijeljenoj Crnoj Gori. One su prosvjetljenje Crne Gore, za njenu ljepšu stvarnost. Vox populi, vox Dei!

---