-Piše:Milan Mišić

Tronedjeljni spektakl „suđenja” 45. predsjedniku SAD u Senatu, gornjem domu američkog Kongresa, završen je u srijedu onako kako se i očekivalo: optuženi je oslobođen krivice, iako nije sporno da je uradio ono za šta ga je optužnica teretila.

Donald Tramp je, dakle, ostao predsjednik SAD, pošto se i treći „impičment” u američkoj istoriji završio kao prethodna dva, kada su proceduru opoziva politički preživjeli njegovi prethodnici, Endrju Džonson (1868) i Bil Klinton (1999).

Neizvjesnosti oko ishoda nije bilo iz jednostavnog razloga što je za osudu predsjednika neophodna dvotrećinska većina u stočlanom Senatu, gdje je odnos snaga 53:47 za republikance. Za opoziv predsjednika bilo je potrebno najmanje 67 glasova, što je zahtijevalo da za to glasa najmanje 20 republikanaca.

To je učinio samo jedan: bivši predsjednički kandidat na izborima 2012, Mit Romni, koji je time stekao pravo na slavu jedinog senatora koji je tokom impičmenta glasao protiv „svog” predsjednika.

Uprkos tome što na prvi pogled ostaje sve isto, ovaj impičment bi mogao da bude međaš američke politike. Ne samo zato što je ovaj ustavni mehanizam za smjenu predsjednika koji se otme Ustavom predviđanoj kontroli diskreditovan, nego i suštinski obesmišljen.

U ovom slučaju je, naime, presuda donijeta prije suđenja. Lider republikanaca je, i poslije polaganja zakletve da će biti „fer i nepristrasan porotnik”, izjavljivao da će on i njegove partijske kolege svoje stavove stalno usaglašavati sa predsjednikovim timom i da u tom pogledu među njima neće biti nikakve razlike.

To je stvorilo paradoksalnu situaciju nezamislivu sa načelima pravosuđa: da sudije postupaju po volji optuženog.

Demokrate su optužnicu podigle poslije dokumentovanih saznanja, potvrđenih relevantnim svjedočenjima, da je Tramp, da bi iznudio da ukrajinske vlasti fabrikuju korupcionašku aferu koja bi diskreditovala njegovog potencijalnog rivala na predstojećim (u novembru) predsjedničkim izborima, demokratu Džo Bajdena – Ukrajini obustavio već od Kongresa odobrenu vojnu pomoć. Po optužnici, to je bila zloupotreba predsjedničkih ovlašćenja zbog lične koristi.

Drugi prekršaj be bio opstrukcija Kongresa; Tramp je odbio da učestvuje u istrazi vođenoj u dva komiteta Predstavničkog doma, zabranivši to i svojim saradnicima.

Argumenti odbrane – očigledno uvaženi, s obzirom na ishod - bili su, između ostalih, da ništa što predsjednik uradi ne može da bude nezakonito, zatim da „zloupotreba vlasti” ne može da bude razlog za opoziv, jer nema zakona koji to zabranjuje i, najzad, da predsjednik ima prava na svaki potez koji mu povećava izglede za reizbor – ako smatra da je to „u nacionalnom interesu”.

Posledice ovakvog ishoda impičmenta su višestruke: to je presedan koji redefiniše sistem ravnoteže i kontrole tri međusobno nezavisne grane vlasti (izvršne, zakonodavne i sudske), time što predsjednika pretvara u kralja: ako u Senatu ima najmanje 34 glasa (koji sprečavaju postizanje dvotrećinske većine) – može da radi šta god hoće.

Politički, ovo je nesumnjiv Trampov trijumf, koji mu povećava izglede da obezbijedi još jedan mandat. U tom pogledu mu pogoduje i haotična situacija u redovima demokrata među kojima se još ne vidi ko bi Trampa mogao da zaustavi. Otuda i sumorne prognoze – da bi Amerika mogla da prestane da bude ono što je dosad bila: ustavna republika.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---