-Piše: Krsto J. Pejović

U vremenu sopstvene izolacije koju je autor ovog teksta sebi odredio i prije izrečenih mjera od strane oficijelne vlasti radi suzbijanja virusa korona, sjetih se riječi umnih ljudi čije poruke i poduke u ovom trenutku samoće predstavljaju nasušnu potrebu, jer život planete je izgleda i te kako umoran od neizvjesnosti.

Neizbježno je sjećanje na riječi našeg velikana Njegoša iz „Gorskog vijenca”: „Zla pod nebom što su svakolika, čovjeku su prćija na zemlji”. To je datost koja prati svijet širom zemljinog šara. Ne bježeći od nade, autor teksta navodi kao pokriće sadašnjice i riječi V. Čerčila: „Ovo nije još kraj, ni početak, ali je kraj početka”. Nije mi namjera da se bavim pandemijom virusa korona (budući da to i nije moja vokacija) već jedino da podsjetim na ono što je od ranije znano da čovjek ne smije biti neprijatelj sebi, jer njegov život očito teče tako da se mora odreći nekih navika, bez obzira na to koliko će epidemija trajati. Dakle, mora razmišljati o sebi i to je predznak koji stvara želju da njegov život očopli koji dan više od budućeg vremena. Ne treba sebe kušati, niti tražiti zlo bez nevolje. Zato razum mora biti jači od virusa korone. Upravljati životom za čovjeka znači da mu vijek trajanja bude što duži. Zato je mirovanje neophodno jer to uznemirenom svijetu daje nadu za život, i to kako medicinska struka nalaže. Nije zato naodmet i podsjećanje na riječi Dž. Haverta: „Pazi na usta, bolest ulazi tuda”. Neki medicinski eksperti ističu da se epidemiji posve ne vide leđa, ne bar na neke duže staze. Iako se autor ovog teksta već godinama bavi primjenom pravnih normi i njihovom zaštitom, i to bez nekog većeg uspjeha, ima slobodu, pa makar mu to bilo i zamjereno da istakne onu već poznatu da je „medicina umjetnost koja se vježba u očekivanju novih otkrića”. I tu je nada današnjeg čovjeka za njegov opstanak. Otuda je neophodno vladati sobom u iščekivanju uspjeha medicine da pronađe lijek protiv virusa korona.

Narodna poslovica sa Istoka kaže: „Liječi se dok si živ”. U ovom trenutku, na početku treće decenije 21. vijeka, na razmišljanje nagoni i kazivanje čuvenog slikara Milića od Mačve da je: „Možda ova planeta pakao neke druge planete”.

Iako ova kazivanja nisu traganja za uzrokom virusa korona, ipak dobro je da se, pored svih razlika koje su „krasile” državne sisteme planete, konačno stvara savez u ime zajedničke borbe protiv ove opake bolesti, jer je svijet zatečen pojavom ovog zla. Dakle, čovječanstvo se bar u jednom ujedinilo, jer je virus korona najveća opasnost poslije Drugog svjetskog rata. Dobro je što su u toj borbi pokretači Istok i Zapad, u borbi koju su inicirali Kina i Rusija, na čiju stručnu pomoć nije imuna ni Amerika. Vjerovatno da se od sloma fašizma prvi put, po nekom osnovu i iz nekog razloga, ujedinjuju Istok i Zapad. Pošast zvana korona stavila je svijet iza brave. Ukoliko građani prihvate mjere koje zdravstvena struka predlaže, biće narod Crne Gore sve dalje od epidemije. Možda je ovo i trenutak da se čovječanstvo opomene za sve neodgovorne postupke prema prirodi, jer je i te kako grešno prema njoj. Vraćanjem izvorima života stvara se osnova zajedničke borbe protiv svake nemani, jer je zajednički život jedini smisao ljudske egzistencije. Sve drugo je deplasirano. Uz muziku koja je, kako je rekao Šopen „glas univerzalne duše”, trošimo vrijeme kod kuće u izolaciji, družeći se s knjigom, pazeći na sebe, kako bi život bio produžen.

Možda je trenutak da se kaže da bi svjetsko zdravstvo bilo na većem nivou ukoliko bi se bar pet odsto sredstava koja se troše na naoružanje i finansiranje evropske administracije i NATO-a usmjerile u budžet zdravstva.

Pozivanje mitropolita Amfilohija na informativni razgovor u CB Podgorica situacija je za koju se mora reći da i izrečene mjere moraju imati mjeru. Sve se to desilo na crkveni praznik Cvijeti, na dan svete liturgije koja je bila i ostala pjesma za nadu. Oni koji su s mitropolitom obavili informativni razgovor trebalo je da znaju da je krst mitropolita, kao i sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske slava anđela. Informativni razgovor koji je sproveden nije urađen božjom voljom, niti božjim blagoslovom. Učinjeno je to, bar za vjerne građane, mimo mjere, što sve ima za posledicu da se kaže da je u pitanju osiromašenje čovjekove duše. Treba ipak znati da je mitropolit Amfilohije čovjek svetog života koji je uvijek u istini vjere. Nacionalno kordinaciono tijelo koje je predložilo mjere trebalo je da ima u vidu da je liturgija život u službi spasenja, kao i da je molitva razgovor duše čovjekove s Bogom, te da je ljubav uslov spasenja, a ne informativni razgovor. Mitropolit je na praznik Cvijeti sa par sveštenika i pojaca služio svetu liturgiju za sva ljudska bića, jer su oni djeca Božja. No, svaka neprilika ima i svoju priliku. Obavljeni razgovor dao je mogućnost pojedincima da se neposredno upoznaju sa mitropolitom i čuje donekle šta je smisao vjere, i šta je čistota duše. Zasigurno da se nekima ukazala i prilika da saznaju da je crkva, ipak, nepovrediva tvrđava. Saznali su vjerovatno i da je mitropolitovo učenje slika Božja u čovjeku. Neka saslušavanje mitropolita i sveštenstva ne bude shvaćeno kao stradanje Hristovih službenika, već kao grijeh koji treba praštati. Sveta knjiga kaže – otvorimo duševne oči. Zato i u mjeri nađimo mjeru. Ostalo je zapisano da ne činimo ono što nije od Boga dato, jer vjera i vladanje jesu sav put zemaljskog putnika.

---