- Autor: Miodrag Šorić

Brinuti se za bezbjednost – to je glavni zadatak države. Jer samo tako građanke i građani mogu da žive dostojanstveno i slobodno i samo tako je moguć ekonomski prosperitet. Lako rečeno. U stvarnosti virus korona svima pokazuje kakvo je stanje u zemlji u kojoj žive: da li se ona snalazi u opasnim situacijama? I što je još važnije: da li je bila pripremljena za jednu takvu prijetnju?

Ovu krizu niko nije mogao da predvidi, kažu odgovorni. Ali od 2003. godine bilo je pandemija, kao što su SARS, svinjski grip, MERS, ebola ili zika virus. Vlade su, dakle, imale dovoljno vremena da se pripreme za pandemiju. To barem važi za bogate zemlje sjeverne hemisfere. Ali većina je postavila pogrešne prioritete. Bilioni su izdvojeni za naoružanje, umjesto za djelovanje u kriznim situacijama.



MOĆNE VOJSKE, LOŠI ZDRAVSTVENI SISTEMI



Međutim, tenkovi i borbeni avioni ne pomažu u borbi protiv pandemije. Nosači aviona nisu u stanju da zaštite ni svoju posadu, a kamoli civile na kopnu. Isključivo moćna vojska ne može da se pobrine za bezbjednost. Velika izdvajanja za naoružanje često znače i da neće biti dovoljno novca za moderan zdravstveni sistem, za funkcionalnu infrastrukturu ili za zaštitu životne sredine.

Izdaci za naoružanje svake pojedinačne nacije nisu samo rasipanje novca, već i znoja njihovih radnika, genija njihovih naučnika i nade njihove djece. To je kazao jedan general: američki predsjednik Dvajt D. Ajzenhauer, 1953. godine, usred Hladnog rata.

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, Amerika se naoružavala i borila protiv radikalno-islamističkih terorista u zemljama gdje ih je bilo i gdje nije. Ali napadi takozvanih božijih ratnika djeluju gotovo mali u poređenju sa brojem žrtava koje je samo u SAD prouzrokovala pandemija.

Da ne bi bilo zabune: naravno da je svakoj zemlji potrebna vojska, kako bi od napada štitila svoje građane. Sjedinjene Države svojom mornariciom obezbjeđuju širom svijeta i važne trgovačke puteve. Ali ipak je Vašington – kao i drugi glavni gradovi – pogrešno procijenio stvarnu opasnost situacije. Prijetnje od pandemija, klimatske promjene ili uništavanje životne sredine se uvijek iznova potcjenjuju.

A u zavjetrini korona pandemije kriju se i drugi rizici: pobune gladnih, prije svega u Africi i djelovima Azije.



IZOLACIJA I PROTEKCIONIZAM



U SAD se ponovo budi stara želja za izolacijom od ostatka svijeta: držimo se jednostavno dalje od kriza i ratova ovog svijeta! Ali izolacionizam ne pomaže. Ni virusi, ni klimatske promjene se ne zaustavljaju na nacionalnim granicama. Dugoročno škodi i protekcionizam. On šteti izvoznoj industriji, usporava ekonomski rast i ljude tjera u siromaštvo. Posledice virusa korona bi mogle da budu opasnije od njega samog.

Pandemija je pokazala koliko je svijet postao mali. Kako ono što se dešava u nekoj dalekoj zemlji, za veoma kratko vrijeme počne da se tiče građanki i građana na svim kontinentima. Globalizacija ne može da se zaustavi ili vrati unazad.

Svjetska zajednica je osuđena da djeluje zajedno. Da bi to funkcionisalo, bogate zemlje sjevera, prije svega SAD, morale bi da pokažu lidersku snagu i da uče iz grešaka prošlosti. Samo u mjeri u kojoj to uspije, naš svijet može biti bezbjedniji.

dw.com

---