-Autor: Milan Ružić

Davno je Ciceron tvrdio da je istorija, između ostalog, učiteljica života. Ako usvojimo tu definiciju, onda možemo vidjeti da onaj dio našeg naroda koji prezire svoju zemlju i narod i nije baš išao na časove, ili nije učio kod te učiteljice.

Međutim, meni se čini da je istorija u stvari jednaka evolucija. To je zabilježeni slijed stadijuma u svim aspektima evolucije jednog naroda. Ono što smo danas, nije ništa drugo do rezultat spleta istorijskih okolnosti i vrsta koja je evoluirala iz tog tresetišta istorije oivičenog bivšim i sadašnjim granicama onoga što nazivamo Srbijom, tačnije, svojom domovinom.

Nekim ljudima koji u Srbiji žive, najčešće od stranih para, tu podižu svoju djecu u najboljim školama, idu kod najboljih ljekara, voze najbolje automobile, objeduju u najboljim restoranima, ovdje ništa ne odgovara i ljuti su na ovu zemlju. Doskoro su mi bili potpuno nejasni, pa sam onda mislio kako mrze jer su zli i bezobrazni, pa sam išao i do toga da mrze jer su za to plaćeni. Međutim, konačno sam shvatio. Uz sve što sam prethodno mislio, a što je i tačno, istina leži upravo u istoriji.

Ti ljudi koji danas u Srbiji žive mnogo bolje od ostalih Srba mrze svoju zemlju, jer oni nisu isti kao mi. Oni nisu taj zbir istorijskih okolnosti podvučenih stradanjem, junaštvom, vjerom i požrtvovanjem. To su oni koji su zbog kukavičluka, dezertiranja, skrivanja pod suknjama svojih majki i žena i ordenja svojih očeva preskočili određene stupnjeve u istoriji srpskog naroda, pa samim tim i u evoluciji.

I džaba mi njih ubjeđujemo kako Srbi nisu genocidan narod, jer oni nisu bili kod jama, već u svojim domovima, pa su istoriju učili iz propagandnih programa stranih televizija, iz brošura istorijskih revizora, ili iz priča kolega po službi njihovih očeva u dugim mantilima ispod kojih su sijevale duge cijevi.

Dakle, Srbin, ako je suditi po ovoj teoriji o istoriji kao evoluciji, jeste onaj koji u svojoj kući, porodici, koljenima unazad može otpuzati kroz svoju lozu preko zemljoradnika, učesnika u bojevima i ratovima, siromašnih i pocijepanih, ali pravdoljubivih.

Taj put prema precima vodiće nas kroz zvuk zvona svetinja u plamenu na Kosovu i Metohiji, kroz bombardovane kuće i leševe, kroz razrušene gradove gdje više nema Srba, kroz zatvore u koje se išlo zbog patriotizma, kroz strijeljanja u crkvenim portama, puzaćemo kroz rovove pored naših djedova, moraćemo pješke preći preko Albanije i zagnjuriti u Plavu grobnicu, pa se provući kroz more razmahanih turskih jatagana, preskakati granice, sklanjati se od konja u galopu, šunjati se kroz crkve za vrijeme liturgije prije Kosovskog boja i doći do jednog nama nepoznatog čovjeka koji ima naš lik na svome licu i koji, pored svog vola, kleči na zemlji mrveći njen grumen u ruci razmišljajući o tome kako ga taj grumen hrani i kako bi ga branio svojim životom.

A onda će nas taj predak, domaćin i junak, nabaciti na svog vola da nas vrati u ovo vrijeme kako bismo mogli taj isti grumen zemlje odbraniti od nekih koji su i tada ležali pod drvetom, jeli hljeb sa nečijeg grumena, i dobacivali gluposti radnicima, iako se zna da svakoga taj grumen hrani i da će svako jednog dana pod njega leći, volio tu zemlju ili ne. Nekima će to u starosti biti najveća utjeha, a onima koji tu zemlju mrze, najveća kazna.

iskra.co

---