-Piše: Krsto J. Pejović

Već duže se zaboravljaju ključne riječi: moral, dobro, demokratija, sloboda savjesti i ispravnost. Šta je sloboda savjesti, gdje je, da li u centru ili po strani, nije jednostavno dati odgovor. Nemoguće je o slobodi savjesti govoriti a da se čovjek ne dotakne morala i norme. Na pitanje da li je slobodu savjesti izobličila neoliberalna ekonomija, odgovor bi bio u najkraćem, zasigurno da jeste. Da li je čovjek novog svjetskog poretka emotivan da se za slobodu bori upitno je, a odgovor bi vjerovatno bio poražavajući. Inače, pošten prilaz ovom problemu nameće konstataciju da barem budemo kritični prema vlastitoj naravi, da bismo imali objektivan stav prema slobodi savjesti. Takav prilaz je osnova prave argumentacije koja nam daje saznanje o faktičkom stanju slobode savjesti. Nezavisno od toga da li je riječ o njenoj prisutnosti u moralnom ili političkom kontekstu, ona je svakako neizbježna tema. Njene važnosti moraju biti svjesni građani, jer je sloboda savjesti mjera demokratije, bez koje pojam korpusa ljudskih prava nije potpun i savršen. Sloboda savjesti postoji ne samo ako je definisana zakonom, već mora biti definisana i moralom, jer moralni sudovi daju okvir egzistenciji slobode savjesti. Otuda i zaključak da sloboda savjesti izvire iz karaktera čovjeka. Ne treba zanemariti ni činjenicu da osjećanja i emocije diktiraju slobodu savjesti. Zato se i kaže da sloboda savjesti proizilazi iz našeg rasuđivanja koje prati i tradicionalni racionalizam. Međutim, ne može se preći ni preko okolnosti da sloboda savjesti zahtijeva i naše „uklapanje“ u određene tokove nametnutih sistemskih vrijednosti. No, i pored te nespornosti, mora se shvatiti da bez misli, uma i razuma, nema čovjeka kao cjeline. Sloboda savjesti je „duhovni postupak s mislima“. Ono što bi bilo habitus slobode savjesti jeste spoznaja da se ona nalazi u zajedničkom životu. Da velike slobode, pa i sloboda savjesti, idu s trpljenjem i činjenjem nepravdi, potvrđuje i oskudica normi koje regulišu ovo pitanje. Ustav Crne Gore slobodu savjesti svodi na formulaciju da se svakome jamči sloboda savjesti. I to je sve. Takođe, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica načelno potvrđuje da se sloboda savjesti ostvaruje u skladu s potvrđenim i objavljenim ugovorima, saglasno s tim zakonom. Sloboda savjesti podrazumijeva i pravo pojedinca da odbije, u skladu sa zakonom, izvršavanje vojne ili druge obaveze, uključujući i upotrebu oružja. I to je takođe sve. Malo i premalo. Dakle, suviše neznatno. Spas je jedino što je „vjera zakona u nama“. Nauka kaže da bez određene kritike, pa makar ona bila i normativne prirode, nema potpune prisutnosti slobode savjesti. Inače, nikakva kritika slobode savjesti se ne može zamisliti bez prilike da se izvjesna pravila vrednuju s mogućnostima njihove prihvatljivosti. Tu se, u tom postupku, iz razloga slobode savjesti, vrednovanje vrši s jasnoćom istine, odnosno s moralnošću, jer sloboda i istina opstaju u oblasti vrijednosti. Ukoliko se društveni poredak (a to je karakteristika za sve države svijeta) ne zasniva na jedinstvu istine i slobode savjesti, zakon nema autoritet. Teže od toga je ako se autoritet zakona pokriva autoritetom politike. Dakle, savjest svakog pojedinca treba da bude posvećena istini i pravdi. Samo moral daje apsolutno pravo na slobodu savjesti i o tome on ne pravi ograničenja nauštrb slobode savjesti. Griža savjesti je sankcija u slučaju povrede morala i tu „leži“ odgovornost čovjeka koji zloupotrijebi slobodu savjesti.

Ima „ljudi“ koji svjesno prelaze preko svoje savjesti. Ne činite ništa što je protivno ljudskoj savjesti, pa čak ako to i država od vas traži, navodi Ajnštajn. Narod nije bez razloga kazao da iz slobode sunce grije. Očito, današnje ponašanje svjedoči o našoj savjesti, pa zato podsjetimo da savjest jednog lica postaje njegova volja. Činjenica je, takođe, da se iz sukoba raznih težnji ponekad stvara nedostatak lične slobode savjesti. Taj nedostatak je utoliko češći ukoliko se radi o licu bez građanske hrabrosti i moralnog digniteta. Dakle, stvar je u tome koliko se ima morala, volje i mogućnosti da se sloboda savjesti iskaže kao nedeficitarna stvar. Prosto rečeno, na golom osjećanju, sloboda savjesti se ne može graditi. Samo moralni princip „zdravog čovječjeg uma“ može sačuvati čovjeka iz kojeg izvire njegova sloboda savjesti, normalno u granicama zakona, ukoliko taj zakon nije u sukobu sa ispravnošću i pravednošću. Ukoliko nema svijesti o dužnosti poštovanja slobode savjesti, čovjek doživljava udes. Svijet je tom udesu sve bliži, jer etika ovog vremena je bez moralnog minimuma, što sve čini da djelatnost slobode savjesti za mnoge bude nepoznanica.

---