-Piše: Milisav S. Popović

Procjep u mislima, i bol što je u glavi – a nije glavobolja. Noć slijepljena po ivicama svemira, od one buđave vlage što nikako da se isplače. Nije mu se to radilo, ali hej... koračao je i nije krivudao. Alkohol je bio u krvi... ali je blijedio. Prijetio da posve izlapi. Bolje da požuri. Da se, kojim slučajem, ne predomisli.

Još koji metar, i tu je.

A na kamenom plotu mosta, onom sa kojeg se najlakše baciti – već bješe prilika čiji su se kukovi neodlučno cimali. Poznato geganje, i nikad dugo ne potraje. Komična salsa pred odskok i vrištanje.

– Šta radiš to – viknu, ali da ne zazvuči kao da prijeti.

Brz pokret glave, ruka koja se instinktivno uhvati za debelu sajlu i odsjaj očiju – što napravi putanju do njegovih.

Nije žena. Muškarac. Ali obučen kao jedna.

Primače se.

– Lagano. Neću ti ništa – i onako pijan, spretno se ispe i stade svega metar do prilike u haljini od tila.

Lijepo lice, svježe obrijano, sa previše plavih tonova... da se on pita, izabrao bi neku topliju šminku za ovu priliku. Pokušao je da se osmijehne, ali sve se na začudno buljenje pretvori. Jedno u drugo, doduše. Piljili, i nisu disali.

Noć je i dalje slinila.

Čudo jedno kako samoubice intimno žele da ih neko u poslednji čas spase... a kad se spasilac i pojavi – djeluje im kao da žele da ih pokradu... otmu jedinu nadu koju imaju, smrt. Pa se stiskaju uz nju. Ne daju. Tako se prilika primače bliže ponoru... vrh štikli pređe ivicu. Da se osigura, ako pijanom majmunu padne na um da izigrava heroja... ili još gore, da je vrijeđa ili bodri. U krajnjem – zbog toga je već tu došla. Bilo bi presmiješno da sa takvim pozdravom skoči.

– Odje.i – bi joj krivo čim izgovori, jer bješe vaspitana i taj joj manir ne stoji – Izvini – odmah se ispravi.

Ovaj coknu jezikom, i manu rukom... – Sve u redu.

Disanje se kod oboje uspostavi.

– Molim te... – dok su lokne od perike vijorile i na momente prekrivale pola lica –... samo produži dalje, gdje god da si se zaputio. I nemoj da me ubjeđuješ... Samo odeš i skreneš pogled. Ionako se ne poznajemo.

– Bogami... sestro... iz istog razloga smo ovdje – počeša se po bradi i baci pogled dolje –... Osim ako nisi došla da se provjetriš.

– I ti hoćeš da..?

– O, odavno... večeras mi se, srećom, sve nagomilalo – više no obično, pa me konačno evo.

Opet zaćutaše, iako im je bilo lakše. Čak im se malo i smijalo.

Nešto u daljini zagrakta... možda kos? Oni nisu ni znali kako kos zvuči. Mora da je onda sova.

– Znaš o čemu razmišljam?

Ona ga pogleda.

– Kako to da uradimo... mislim – ako ti prva skočiš, a ja za tobom, onda možda u tebe udarim i preživim – pa poslije moram da objašnjavam da te nisam ja gurnuo i da nije, oprosti, ali tako bi moglo da djeluje... da nije zločin iz strasti. Pa onda moram da odgovaram za ubistvo i neuspjelo samoubistvo. A opet... ako ja prvi skočim, a ti u mene udariš, možda preživiš i onda dobiješ onu ludu želju o kojoj svi govore – da živiš fenomenalan život... pa meni poslije bude krivo što si ti bolje prošla.

Zaćutaše. Sad im se baš smijalo. Ali kandže ih naglo stisnuše.

– Ti ne znaš kako je... – suza pređe preko lica a da nije ostavila trag (neki dobar puder).

– Ne znam i žao mi je... Kao što i ti ne slutiš koliko je toga što ne znaš u meni – primače se i on ivici.

Zurili su. Bez straha. Čudno, i smrt je iz dvosjeda lakša.

– Hvala ti...

– Zbog čega?

– Što mi se obraćaš kao da sam prava žena.

– A ko sam ja da ti to uskratim?

Ko bi rekao. Odgovor na sve što je čekala... čitav svoj život prepun šamara... bješe u formi pitanja. Najljepšeg mogućeg – ikada.

Suze krenuše u neprekidnim linijama. Stvarno kvalitetetan puder je imala.

– Pa šta ćemo – upita je – Korak naprijed? Ili nazad?

Opet ta salsa.

– Ne znam... – pogleda ga – Šta ti misliš?

– Ti odluči – dodirnu joj hladnu ruku – Dame biraju.

Klimnula je (o kako otrcano... ali divno – pomisli) sklopila oči... i odluči.

* * *

Noć je konačno prestala da slini. Kapi se odvažile i pozvale na kišu.

Cokot štiklica i gaz odrtih cipela.

Most se lagano udaljavao od njih...

– Hoćeš da mi pričaš o sebi?

– Jesi li spremna da čuješ priču gdje ćeš da se smiješ i plačeš... uglavnom plačeš?

– Dušo... – uhvati ga ispod ruke –...Samo takve volim. I nemoj ništa da preskočiš.

(Autor je književnik)

---