-Autor: Bernd Rigert

„Mir u svijetu se ne može održati bez stvaralačkog napora srazmjernog veličini prijetnje miru.” Tom rečenicom je francuski ministar spoljnih poslova Robert Šuman prije 70 godina počeo obraćanje koje je postavilo temelj za razvoj današnje Evropske unije. Kao pouku strahota dva svjetska rata, Šuman je predočio viziju jedne evropske federacije koja bi se temeljila na solidarnosti i izjednačavanju životnog standarda.

Prije 70 godina je mirni suživot u Zapadnoj Evropi bio izazov koji je tražio „stvaralački napor”. Danas je to novi poredak kojeg i Evropa i čitav svijet moraju stvoriti nakon iznenadne, možda razarajuće pandemije. Prijetnja blagostanju, životu i slobodi je ogromna. Gdje su te stvaralačke žene i muškarci dimenzija jednog Roberta Šumana koji bi nas mogli izvesti iz ove krize?
Bivši italijanski premijer Paulo Đentiloni, koji je sada evropski komesar za privredu, upozorava na moguću propast Evrozone, a time i čitave EU, zbog krize izazvane virusom korona. Udruživanje ekonomskih snaga kako bi se sve članice Unije izvele iz najteže krize od Drugog svjetskog rata mogao bi biti preveliki zadatak za EU koji bi je na kraju mogao pocijepati.

Ekonomska kriza samo produbljuje postojeće rovove u EU. Bogatije države će se brzo dići na noge, siromašnije će postati još siromašnije.

U pandemiji je prvo svako sebi najbliži. Ono što je Šuman podstakao prije 70 godina i što se pretvorilo u zajedničko tržište, zajedničku valutu i zajedničke vrijednosti, 27 nacionalnih vlada je odbacilo za samo nekoliko sedmica. U divljoj panici su se zatvorile granice, prekinuli su se lanci isporuka, ograničila ljudska prava, a čitava privreda se našla u komi. Izlazak iz ovog neizdrživog stanja počinje bez koordinacije. Svaka članica radi šta hoće.

Evropska unija bi sad trebalo da se pobrine za obnovu i što prije prikupi što više novca – koji jedino može dobiti od svojih članica i onda ga drugačije raspodijeliti. U toj situaciji neki predsjednici država – kao francuski predsjednik Makron – zahtijevaju veću moć Brisela. Drugi, poput holandskog premijera Marka Rutea, upozoravaju od toga. Nacionalisti i populisti klase mađarskog premijera Orbana traže čak manje Evrope.
Sukob između tih tabora je star skoro kao i Šumanovo obraćanje. Do sada se EU još nekako mogla izvući iz problema kao što su proširenje na istok, odbijanje Ustava, finansijska kriza ili Bregzit. Ali ovaj put je „prijetnja” o kojoj je govorio Šuman – ogromna. Još nema primjerenog „stvaralačkog napora” članica EU.

Kontraproduktivna je i nedavna odluka njemačkog Ustavnog suda kojom su dovedene u pitanje nesporne nadležnosti Evropskog suda i time poljuljan čitav pravni poredak EU.

Kod predstojećih pregovora za neviđeni fond obnove, novi Maršalov plan i najveći zajednički budžet kojeg je ikad bilo, članice Unije moraju dokazati da li su sposobne za „solidarnost na djelu” kao što je govorio Šuman prije 70 godina.

U međuvremenu su evropske države toliko međusobno povezane da jedino zajednički mogu savladati krizu i održati blagostanje i na kraju – održati mir. Niti jedna nacionalna država ne može sama ekonomski ozdraviti s obzirom na globalnost ove katastrofe.

Ovog 9. maja koji je u čast Šumana i njegovog istorijskog plana proglašen Danom Evrope zapravo je trebalo da počne Konferencija o budućnosti Evrope koja je bila planirana mnogo prije pandemije. Za dosadne konferencije sa zaključcima koji poslije samo skupljaju prašinu u političkom arhivu – sada stvarno nije vrijeme.

Konferencija je odgođena, sada je vrijeme za „stvaralački napor” o kojem je govorio Robert Šuman: treba donijeti odvažne odluke i punim srcem zajednički djelovati. Najvažnije je – baš kao i prije 70 godina – da Francuska i Njemačka čine okosnicu te evropske obnove poslije pandemije. Ko hoće da sarađuje, dobrodošao je. Niko nije prisiljen na to – ni Italija, ni Poljska ili Mađarska. Evropska unija je pred svojim najvećim izazovom. Da li će i sledeće godine biti Dana Evrope koji ćemo moći da slavimo?
dw.com

---