- Piše: Saša Stojanović

Izborna je godina. Nakon Podgoričke skupštine 1918. i stvaranja Kraljevine SHS, zatim popisa iz januara 1921. na kojem se preko 90 odsto stanovništva izjasnilo Srbima i da govori srpsko-hrvatskim jezikom, iste godine donesen je Vidovdanski ustav nakon kojeg su uslijedile izborne aktivnosti. Kandidat za premijera (i nosilac liste) ispred zelenaške frakcije, Duško Marković, ima zakazane aktivnosti u kolašinskom okrugu, gdje pred vatrenim pristalicama izjavljuje sledeće: „Oni (misli valjda na spoljašnjeg neprijatelja, Austro-ugarsku ili Tursku) hoće da opet nema crnogorskog imena, evroatlanske i evropske Crne Gore, da nema našega prava da slobodno odlučujemo u Crnoj Gori, da slobodno odlučujemo unutar nje s kim ćemo dijeliti naše poglede na budućnost. Tu NjIHOVU budućnost smo osjetili prije sto godina, izgubivši Crnu Goru i njeno dostojanstvo, jer...nikad više 1918!” Kandidat za premijera, gosn. Marković govori kao Starac Fočo od stotinu ljeta, kao da je u najmanju ruku bio na pomenutoj skupštini, mada djeluje mlako i neubjedljivo, kao da nema ništa drugo da kaže. Ipak, u nedostatku programa i argumenata, nastavlja... Obračunaćemo se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u kojoj smo svi kršteni i kojoj su mnogi naši preci vjerujući u Boga ostavili u amanet svoju imovinu i metoh kao zadužbinu za potomstvo i otačestvo. Donijećemo Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim ćemo SPC u Crnoj Gori oteti imovinu i „ubaciti je u biznis”. Na njegove riječi nadovezuje se predsjednik svih Crnogoracah M.Đ. ponavljajući godinama jednu istu priču koja je postala matrica za ciljnu grupu, da „mi prije svega branimo Crnu Goru i njenu evropsku budućnost”, i u poslednje vrijeme dodajući, „da ćemo napraviti svoju, crnogorsku crkvu, jer je ova okupatorska”. Ono što svima već dugo ostaje nejasno je od koga mi branimo Crnu Goru i ko smo Mi, a ko Oni?!

Nedaleko odatle, na odavno zaboravljenom Sjeveru, u andrijevičkom okrugu, svoje predizborne radove dosledno izvodi kapiten Narodne skupštine svih Crnogoracah including manjine, prvi među jednakima, kako i priliči časnim i po čuvenju poštenim Crnogorcima, Ivan „Ramada” Brajović uz sadejstvo mlađahnog popečitelja prosvjetnog, Damira „89 kvadrata” Šehovića, pripadnika manjinskog naroda, koji izjavi sledeće: „Jedan put nas vodi nazad u prošlost, u ratne devedesete, u vrijeme etničkih podjela i ćeranje manjinskih naroda, u vrijeme zla, u vrijeme krvi. Drugi nas put vodi naprijed u budućnost, u društvo i porodicu razvijenih evropskih naroda i država. U budućnost nas ne mogu voditi ni oni koji sebe nazivaju građanskom opozicijom, jer nam oni iz čvrstog koalicionog zagrljaja sa NjIMA obećavaju jaku državu svima, a vidjeli smo kako svoja obećanja ispunjavaju. Ispunjavaju ih tako što sklapaju koalicione aranžmane na lokalnom nivou uvijek kada ih zapadne, sa ONIMA koji bi najradije da Crne Gore ne bude”.

Ako ste na trenutak pomislili da čitate dnevne novine od prije sto godina, crnu hroniku s početka devedesetih, ili u gorem slučaju, da vas trodecenijska crnogorska vlast smatra retardiranima, onda niste daleko od istine. Ovako izgleda DPS/SD predizborna kampanja u Crnoj Gori anno domini 2020.

Ministar Šehović umjesto da posjeti nekog od ljekara iz čuvenog IZJ ne bi li mu osvježio pamćenje ko je 90-ih bio na vlasti i ko je njegove sunarodnike tjerao u smrt a sve ostale u rat, i sa kim je u koaliciji preko 20 godina u kontinuitetu, mlati praznu slamu o trošku svih crnogorskih građana. Ili da ga sad već nadaleko čuveni ljekari IZJ podsjete da je kao predsjednik stambene komisije sebi dodijelio stan po povoljnim uslovima i da se to u svim demokratskim zemljama zove konflikt interesa. Ili da ga podsjete da je izmijenio demografsku i nacionalnu strukturu prosvjetne zajednice dovođenjem polupismenih kadrova sa sjevera na jug, što se u svim demokratskim zemljama zove partijsko zapošljavanje. Ili u krajnjem, da djeci obezbijedi uslove za normalan početak školske godine i bezbjedno pohađanje nastave, za šta je, uostalom, i plaćen, jer je više nego očigledno da ministar ima problem sa sopstvenim pamćenjem, odgovornošću i sistemskim obavezama. Ni njegov partijski šef, Ivan bez zemlje, ne stoji baš najbolje s pamćenjem, iako se prije neki dan kleo Bjelopoljcima kako sjever neće biti zaboravljen i kako će biti motor razvoja crnogorske privrede i društva. Ako se po Smokovcu dan poznaje, biće obećanje–ludom radovanje, a pošto zbog štete od preko 30 miliona eura nije snosio nikakve konsekvence, na stanovnicima sjevera je da interesnu grupaciju ovih političkih lešinara na izborima i sankcionišu.

Premijer i predsjednik ovih dana izgiboše otvarajući po Crnoj Gori privatne prodavnice, privatne hotele, privatne pogone, jer su sve državne odavno rasprodali, usput plašeći vatrene pristalice opakim Srbljima i njihovom crkvom, istovremeno prizivajući njihove paradajz–turiste. I sve što je ovih dana moglo da se otvori, otvorili su, osim granica prema komšijama od kojih smo dobrim dijelom zavisni, sada je morao da prizna i ko nikad nije htio. Bajke vatrenim pristalicama o ugroženosti države, i to države članice NATO alijanse, ostavili su za „laku noć”. Kažu da nije isti efekat kad na ulicu izađe pola države u mirnim i dostojanstvenim litijama, ili kad izađe napredna DPS/SDP/SD/LP omladina da slavi praznike privatne države. I nije isto, slažem se. Iza 200 hiljada ljudi u litiji ne ostane list papira. Iza „napredne i zapaljive” omladine i vatrenih pristalica režima ostanu gomile smeća a to je eksplozivna kombinacija koja ne može proći bez vatrogasaca i radnika gradske Čistoće. Jedni vrijedno gase vatre, drugi još vrednije skupljaju smeće, a kad završe svoje dužnosti i profesionalne obaveze, složno pođu do banke da uplate donaciju voljenom DPS-u u iznosu na kom bi im pozavidio i svaki kolega sa zapada. Zato, da'e vječna Crna Gora. Nikad više 1918. Vaistinu!