- Piše: Krsto J. Pejović

Za neke nazovi samostalne intelektualce, naručene goste određenog medija, ne postoji osjećanje mjere i obzira prema svome (ne)znanju. Njihova kazivanja govore da su i te kako izolovani od istine, jer ističu da su litije obični performansi, odnosno da nacija mora imati svoju crkvu, što je sve mimo logosa. Ova njihova kazivanja su daleko ne samo od istine, već i od minimuma pristojnosti. Iako su njihova kazivanja daleko od moralnosti i tradicije pravoslavnog svijeta Crne Gore, valja ih podsjetiti da su litije Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve širok pogled prema Bogu i da misao vjernika nije zarobljena i uzapćena kazivanjima naručenih intelektualaca. Misao učesnika litija nije zaostala, ona je topla i čista, kao kap rose s lista, jer je to svijet i cvijet koji ide putem Božije provjere, i to kao svetosavska djeca. Priče da su litije performansi i da nacija mora imati svoju crkvu, vjerujući narod Crne Gore poima kao pokušaj svrgnuća istine. Zaboravljaju „intelektualci“ da je narod na litijama položio ispit zrelosti za carstvo nebesko. Znaju učesnici litija da se oni vjerski i kulturno uzdižu i da je to vraćanje vjeri i tradiciji prađedovskoj. Litije su za učesnike udžbenik života. One su suvereno hodanje sa Božjim pastirima MCP SPC. Ispraznost „naručenih intelektualaca“ s neodgovornim pričama je i ispod nivoa laičke fraze. Oni koji imaju za cilj da tako neznavenom pričom upotpune „svoju nauku“ moraju ipak priznati, ili makar znati, da je vrijeme čovjeka u istini, te da njihova kazivanja nemaju ni minimum simpatija ni za „nauku o evropskoj naciji“.

Ako je sve sloboda, ne znači da je i sve na korist naroda i nauke. Očito da u vremenu u kome živimo neki ne žele da govore istinu. Otuda i podsjećanje da sloboda ne dopušta nedostatak istine. Šopenhauer, koji je kazao da je ovaj svijet bankrot u svim krajevima, za litije bi dodao da u njima stoji istina. Istakao bi takođe da se ideologijom i laskanjem istina ne može kupiti. Oni, koji se s margina teorijski bave istinom i vjerom, znaju da osobe koje ne biraju istinu o vjeri i crkvi „ne idu putem života od Boga datog“. Da destrukcija duha postoji nije nepoznanica. No, i pri takvom stanju, vjerući narod ima za cilj „uzrastanje prema Bogu živom“. To je ono čemu nas uči mitropolit Amfilohije sa sveštenstvom Mitropolije crnogorsko-primorske. Litije prosvjećuju um naroda, i to je svakom vjerujućem čovjeku znano, jer je istina u crkvi, jer je život u Bogu. Onima koji spore litije i crkvu treba da bude poznato da je grijeh sve što je suprotno Božjoj volji. Zato, ne bez razloga, svetosavski narod Crne Gore kaže da su ga litije „utvrdile na put pravde“. Učesnici litija su pokazali da kroz pjesmu i ljubav prizivaju i žele nebesku zaštitu. Razuman čovjek zna da je poistovjećivanje litije sa nekakvim performansom vapaj za ideološkim nasleđem koje kao takvo ni komunisti nisu mogli osmisliti. Litije su pokazale, svidjelo se to nekom ili ne, početak novog odnosa prema Bogu i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, živom organizmu Srpske pravoslavne crkve. Litije su takođe pokazale i pokazuju početak i novog odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i to je samo nastavak onoga što su činili naši preci, i nastavak za one koji dolaze i poslije nas. Ako čovjek ne razlikuje ispravno od neispravnog, teško se takav može baviti naukom o Bogu i crkvi, jer takvi ne razlikuju dobro od rđavog. Ti navodni „znanci“ s pogrešnim odnosom prema Bogu nijesu kadri da u litiji vide ništa ispravno, i ništa istorijsko, i to je njihova muka. Ukoliko čovjek ima dužnost posvećenosti nauci, onda on ima i priliku da razlikuje znanje od neznanja. Onima koji ne žele da shvate smisao litije i život crkve valja poručiti da su osmijeh litijaša i njihova ljubav prema svima vrijednost prema kojoj treba imati obzira, budući da se ti ljudi ponašaju prema Božjim načelima. Susreti vjernika na litijama su samo iskaz da pobožni jedino žele biti sijači ljubavi, i tu nema ničeg lošeg.

---