- Piše: Milisav S. Popović

Trčala je, spoticala se, padala, ustajala... pokušavala da razazna kuda... ali, kletna kiša i vjetar nisu dozvoljavali umu da shvati gdje je kuća. Mrak noći grizao je goli dio tijela. Ruke joj bjehu modre od leda. Haljina bješe na više mjesta rascijepana i prljava. Voda se uvukla u svaku poru njenog bića... Ali, nije prestajala. Trčala je i hitala naprijed, i u sebi ponavljala: Kako si mogao, tata?! Zbog zbrkane kaše od bijesa i tuge drugi bol nije osjećala.

Najednom primijeti slabu svjetlost sa uličnih stubova. Izbila je iz šume. I trupila na kaldrmu. Ko zna koliko dugo je trčala. Sada je bez daha ležala.

Kako si mogao,tata?! Ako saznaju, ubiće te! Rastrgnuće te kao kakvog zlotvora!

Morala je da ga spriječi... da ispravi nedjelo. Od pljuska nije mogla oči da otvori, pa onako izlomljena se na stomak okrenu, te četvoronoške uspravi... zabaci kosu iza ušiju i pogleda niz ulicu. Blizu je. Još možda stotinak metara do ulaza u selo.

To joj dade novu snagu. Tabani su se previjali od uboja i tijesnih cipela, ali su ipak hitrili... jurila je ka domu.

Protrčala je sve one kuće sa desne strane – noć bješe duboka, nigdje svjetla u njima. Mještani su spavali, ili su uvukli uši ispod pokrivača – dok se oluja ne stiša. Doduše, za njih nije marila. Gomila šupljoglavih seljana. Preskočila je niske ograde, i zagrabila ka uzvišnju gdje se izdigla ogromna kuća. Tata! Tata! Vikala je, ali joj glas bi izjeden od napora.

Munje i gromovi su nadjačali svaki drugi zvuk. Vrištala je. Dozivala. Zalud. Nije znala šta je time očekivala. I da je čuje – ne bi učinio ništa. Džaba je vikala.

Kad je stigla do ulaza, gurnu vrata. Nađe se unutra. Dom. Konačno!

Zakorači u topli hodnik. Poznati miris je omami toliko, da se zatetura.

–Tata – dozva.

Ne bi odgovora.

Dolje nije bilo nikoga.

Na spratu je... nije znala kako je znala, ali je osjećala.

Ispe se, koljena su joj klecala, od straha i uzbuđenja. Pođe do svoje sobe. Otud je meka svjetlost sa lampe doticala.

Dodirnu poluotvorena vrata... Zateče ga kako sjedi na samom kraju kreveta i gleda kroz prozor.

– Tata.

Nije se okrenuo. Samo je duboko udahnuo. I najednom zajecao.

Suze što su potekle u njeno srce su se poput bujice ulile. Nikad ga dotad nije vidjela da plače... Bijes iz nje nestade, lagano se krevetu primače... pažljivo do njega sjede. Mokra haljina se prilijepi uz ćebe... Miris kiše i mahovine svuče se sa nje i razli po sobi. Tuga bješe sve što je imala da ponudi.

– Tata.

Nije se okretao.

-Tata... pogledaj me – preklinjala ga je.

Ništa.

– Kako si mogao, tata?

Umjesto odgovora, naglo pesnicom udari sopstvena prsa... time je uplaši, ali ostade da sjedi pored njega. Nepomaknuta.

-Kako si mogao, tata?

– Morao sam... – bješe to glas namučenog, jadnog čovjeka.

– Šta će reći ljudi, tata? Šta će crkva da uradi? Šta bi ti mama rekla da je živa?

Nije se okretao, samo je glavu dublje spustio. Dlanom drhtavo potraži njenu ruku.

Prste na njegove spusti.

Oboje su plakali.

Grmljavina se povuče. Kiša utanji. Sve grubo s nebesa se primiri.

Samo su glasno ćutali.

– Oče... ti si božji čovjek. Sveštenik. Bila sam hrabra. Naučio si me da se ne plašim.

– Više nisam, kćeri... Kad sam se njemu molio, nije me čuo. Drugog sam prizvao. Taj je odgovorio.

– Tata... pogledaj me – stegnu mu dlan.

Nije mogao.

- Molim te, pogledaj me i reci mi u oči da si pogriješio. Pokaj se, preklinjem te, radi mene.

Samo je zaklimao, stegnuo usne... i gorku so kroz proreze pustio.

– Pogledaj me – vrisnu od beznađa.

Ispravi vrat, okrenu glavu, te otvori oči.

Gledao je. I nije trepnuo.

Gnjilo meso, na nekad lijepom licu... kosti jabučne što su probile kožu. Umjesto gustih lokni, rijetke vlasi... ogoljeni djelovi lobanje. I divne oči, bez kapaka.

Gledao je. I nije trepnuo. Od sreće nije progovarao.

–Iz groba si me prizvao, tata. Ovo nisam ja. Vrati me.

Otac je zgrabi. U zagrljaj stegnu.

Nije grlio leš... već svoju milu ćerku.

–Samo još malo, radosti moja. Nisam te se dovoljno navoljeo.

Miris mahovine i zemlje oboje ih obmotao.

(Autor je književnik)

---