Piše: Vučko Kićović
Da nije slobodoumnih i hrabrih ljudskih priroda, koji slobodu čovjekovu i dostojanstvo života stavljaju iznad i ispred života, ljudski rod se ne bi pomakao dalje od istočne satrapije. Takav bijaše i svoj život življaše i tako ga završi, naš Duško Jovanović. Mnogo dugujemo Dušku Jovanoviću, makar mi koji se rodismo na tlu Crne Gore, za ono što je učinio za Crnu Goru i njenu slobodu i za cijenu koju je platio.

Šta se to desilo ovoj generaciji koja se rodila na tlu Crne Gore, što bi pjesnik vladika Rade rekao: „Što su muška prsa ohladnjela i u njima umrla svoboda”, te je prekinula s hrabrošću i čojstvom koji su vjekovima trajaliu Crnoj Gori do ove generacije koja je ostala nijema i ravnodušna na poziv Duška Jovanovića u listu „Dan”, čiji je bio vlasnik i urednik. Kada mu je Duško Marković, ondašnji bezbjednjak a sadašnji premijer, poslao fišek sa porukom: „Od ovog ćeš metka poginuti”. Dakle, Duško Jovanović u listu „Dan” obavijesti Crnu Goru šta mu Duško Marković poručuje. Ako je sva Crna Gora znala, Milo Đukanović je znao prije svih. Od apela i pisma Duška Jovanovića u listu „Dan” da mu se prijeti ne bi ništa. Bi, ali onako kako se ne da ni zamisliti. Poslije nekoliko dana, ne mogu biti izričit koliko, ubijaju Duška Jovanovića blizu njegovog ureda, njegovog lista „Dan”.

Sve ovo što se desilo, poruka s fišekom i ubistvo urednika lista na pragu njegove redakcije, više liče na obračun članova Kamore, nego na uređenu državu koja pripada društvu civilizovanih nacija, kako to govore oni koji je predstavljaju.

Ovo je još jedno podsjećanje na savjest onih koji je nemaju. Vlast je organizovala istragu i suđenje, no čini se, ne sa namjerom da otkrije onog koji je to učinio, nego da mu se obezbijedi alibi. A što se, pak, tiče onoga koji je slao poruku sa fišekom „Od ovog ćeš metka poginuti”, dobio je unapređenje u službi, sada je ništa manje nego predsjednik Vlade, odmah do predsjednika države... Prvi, ja do njega.

Duško Jovanović plati glavom nepristajanje na „vječnu Crnu Goru Mila Đukanovića i Duška Markovića”. „Vječnu Crnu Goru” kakva nikad do njih dvojice nije postojala: rasrbljena, bez kolijevke Srpske pravoslavne crkve koja je zaninala crnogorsku državu, bez kosovskog mita na kojem je uzrastala, bez tristogodišnjeg prijateljstva majčice Rusije, bez čojstva Marka Miljanova, bez svega onoga što su joj Petrovići duhovnošću, perom i mačem na dar i u amanet ostavili. Iako naša generacija nije stala uz njega kako je to trebalo, oni koji će doći poslije nas pamtiće Duška Jovanovića zajedno sa ostalim znamenitim Crnogorcima, po doslednosti, neustrašivosti i slobodoumnosti.

(Autor je diplomirani filozof)

---

”Mnogo dugujemo Dušku Jovanoviću, makar mi koji se rodismo na tlu Crne Gore, za ono što je učinio za Crnu Goru i njenu slobodu i za cijenu koju je platio