Sve je isto kao u Beogradu prije dvadeset godina. Režim se raspada. Poslovi mu propadaju. Svako ko iole drži do sebe odlazi s broda koji nije potonuo u morske dubine, ali mu je kapetan obespamećen. Stranci djeluju podzemnim putevima. Pokazuju - rušeći svoje crvotočine i krtičnjake - koliko su izbušili našu zemlju. Mi se kao radujemo njihovom nastojanju da pokažu da Balkan ipak nije baš kolonija, da im ne služi samo kao deponija i da ipak postoje promjene. Opozicija je zadivljujuće efikasna. Na vidiku je sporazum svih istinskih opozicionara, koje god bili vjere i politike, odlučni da za dobro Crne Gore prestanu da budu nešto više od izolovanih nezadovoljnika, ukrasa tiranske rugobe ili kolaboracionista. Sa svih strana oko Đukanovićevog režima nadvili su se mračni oblaci. Bezakonju kojim je želio da progoni vjeru - kada je cio narod, osim par stotina njih koji misle da je Miraš Dedeić Bogorodica, ustao u odbranu slobode i ustavnih prava - uslijedila je biblijska epidemija i posledična ekonomska propast. Tokom protekle dvije godine uhvaćeni su ogromni tovari droge pod državnom zastavom Đukanovićevog režima. Poslije decenija neprekidnih afera, sada se dešava nešto novo. Do skoro samo SAD i EU nisu primjećivali da je Đukanović jedna oljuđena afera. Bez volje velikih sila (makar dijelova dubokih država SAD, Britanije i Njemačke), ne bi bilo moguće u javnosti dovesti u vezu smrt novinarke sa Malte i „crnogorsko-azerbejdžanske veze” – samog Mila Đukanovića. Slično bi bilo i sa tjelohraniteljem bošnjačkog političara i nekadašnjeg ministra Fahrudina Radončića i veza između Đukanovića i zloglasnog Nasera Keljmendija. Tu je i novo djelovanje insajdera, u egzil sklonjenog bogataša Duška Kneževića, koji objavljuje nove i snažnije dokaze o korumpiranosti režima. Upravo pred izbore Interpol mu je ukinuo potjernicu, a on najavljuje objavljivanje ključnih dokaza uoči samih izbora. Đukanović je na vlast došao prije mobilnih telefona, Interneta, u njegovo vrijeme kamera je u prosjeku bila teška 7,3 kg, nije bilo društvenih mreža... Danas vidimo i znamo kako režim šakom i kapom dijeli dokumenta raznim nevoljnicima Romima i Albancima. Ipak, čak i tako, 2016. godine, uz lažni državni udar, stranu pomoć i neviđene falsifikate imao je svega oko 400 glasova više od istinske opozicije.

Režim je poražen još 2013. godine na predsjedničkim i 2016. godine na parlamentarnim izborima. Ipak, tada nije imao ko da mu to kaže - opozicija se nije dovoljno promijenila, a stranci su ga podržavali. U Srbiji je devedesetih na izbore izlazilo po četiri miliona birača, pa je sa sve 400.000 nepostojećih „albanskih” glasova, Milošević 1993. godine (usred rata i sankcija i opšteg ujedinjenja građana u odbrani zemlje) dobio svega 40.000 glasova više od razjedinjene opozicije. Trebalo je vremena - da narod vidi sudbinu Srpske Krajine i predaju Kosova NATO-u. Trebalo je da Drašković i Šešelj propuste da preuzmu vlast 1997. godine. Ujedinjenje opozicije bilo je preduslov, kao i da Zapad prestane da sankcioniše narod, podržava vlast, omogućava joj, čak i daje milijarde dolara. Mi nismo imali tako čistu situaciju kao narod Crne Gore. Dio države nam je bio okupiran, opoziciju su finansirali (istina višestruko manjim sredstvima nego Miloševića koju godinu ranije) oni koji su nas bombardovali, vlast je bila u patriotskoj fazi, dijelila je narod - ali politički a ne nacionalno (kao što čini Đukanovićev režim). Raspad režima nije bio ovako veliki i izražen kao u slučaju DPS-a, nije bilo i nisu bili toliko važni ovoliki istinski dokazi iz inostranstva o njegovoj korumpiranosti i kriminalizaciji.

Baš kao i Đukanović 2013. i 2016. godine, i Milošević je 1996., 1997. i 2000. godine pokušao da pokrade izbore. To mu nije uspjelo onda kada su sve strukture bile spremne za njegovu smjenu. Sada je takav slučaj u Crnoj Gori. Sjećam se popularnosti pjesme „Jedva čekam da nedelja dođe...”, uoči 24. septembra 2000. godine. Svi smo izašli na izbore i iznenadili vlast i pokvarene strance, koji su mislili da razlika između opozicionog i režimskog kandidata neće biti tako velika. Iznosila je, međutim, više od 640.000 glasova u korist Koštunice.

Pokušali su da falsifikuju volju naroda, a onda je narod rekao svoje. Sjećam se kako sam se 5. oktobra 2000. godine ujutro pozdravio s porodicom i otišao pred Saveznu skuštinu kao da idem u rat. Tamo sam sreo poznanike - od obdaništa do fakulteta. Drugove iz vojske, iz osnovne škole, koji su obili prvu trafiku kada sam upisao gimnaziju. Sve članove SANU koje sam mogao da prepoznam. Sreo sam i jednog profesora koji mi je rekao: „Sada sam došao kao građanin. Ako pošalju Frenkija i Legiju na nas, vratiću se sjutra kao vojnik.”

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”