Piše: Milutin Mićović
Ove nedjelje niko ništa ne čita, je li tako? Nešto zbog vrućina, nešto zbog sumornog prisustva korone, nešto zbog predizborne groznice. Istina, ne primjećujem groznicu, ali mora da je ima. Ima groznica koje se ne manifestuju kao groznica, a groznica je više nego groznica. Groznica koja je samu sebe umorila i skoro podavila one koje je osvojila. Pokušao sam da je nekako negdje registrujem u njenoj pravoj prirodi, ali džaba. No, moram reći da ne zalazim tamo po partijskim ćoškovima, sastancima, i slično, gdje mora da je ima. Takva me mjesta nikad nijesu privlačila, i hvala Bogu što je tako. Ja nijesam bio za takve groznice.
Prosto, kao prema svim kolektivnim uzbuđenjima, imam distancu, i to, čini mi se – po rođenju. Mene je uzbuđivalo pitanje - šta je čovjek, a mora bit čovjek? Drhtao sam od svojih misli, sam pod nebom. Drmale su me te samotničke misli, kao što drmaju vjetrovi travke, pa i pojača stabla. I tada sam mislio- zašto te misli ne drmaju i druge, nego su našle samo mene? Shvatio sam tada šta je pojedinac, a šta masa ili narod, gdje takve misli dramatično ne zalaze. Tamo dolje, po trgovima, skupštinama, uredima i podrumima grada, kaže mi prijatelj, zatvaraju i srce i um za takve misli, iako su namijenjene svim ljudima - jer od takvih misli je sačinjeno sjeme i ime čovjekovo. Moram da slušam mog prijatelja, pa i kad mi se ne sluša, jer znam da je svaku svoju misao prebolio.
Reći će ljudi da sam ja ravnodušan za misli koje se tiču naroda na ovim izborima? Ne, bogami. Nijesam. Nego sam više u onom Jesenjinovom stihu: „Izgorelog niko ne zapali”! Nesreća je ne misliti navrijeme. Kad dođu u nevrijeme misli, kad se više ne može misliti- to je ubij bože.To je kao kad bi žena htjela da rodi, ali tom je prošlo vrijeme. Tako je i sa narodom koji zaostaje daleko za mislima od kojih je satkan. Puštajući nekog drugog da za njega misli. Dok shvati da je prevaren i ponižen do smrti.
Pitaju, čujem, kao u nekoj prigušenoj groznici - šta će biti na ovim izborima? Vidim zabrinutost, ali ne vidim groznicu. Poželim nekako i da je vidim. Uplašim se da su ljudi oguglali u hronično depresivnom stanju, pa su više i nesposobni za groznicu. A mene, priznajem, uvijek više dirne zabrinutost čovjekova, nego njegova grozničavost. Ne podnosim grozničavost, osim na distanci, i poslednje nedjelje pred izbore. Tada se to ne može izbjeći, više nego li ostati suv, a biti u vodi.

Jedino što me uspokojava u ovoj atmosferi je osjećanje da je narod unaprijed glasao na ovim izborima - u vrijeme litija. Na miru, spokojno i dostojanstveno. Nije se zavlačio niko iza paravana u glasačkoj kabini, nego otvoreno, jasno, uz pomoć i javnost Božiju. Niko se nije bojao od policajaca i redara, niti od domaćih i stranih posmatrača. Niti je na tim litijama tražio časti ni vlasti, ni poniznog uhljebljenja. Tražio je samo učešća i pričešća nebeskom slobodom. A ništa nema ljepše ni trepetnije nego slušati i živjeti po unutrašnjem glasu. Ne zanima te šta drugi misle - imaš živi unutrašnji glas i usaglašenje sa sobom, sa precima i potomcima, sa svojom savješću. Takav je slobodan čovjek i suvereni građanin. Takav čovjek može reći - „sve što dođe, ja sam mu naredan”. Takvom čovjeku se lako otvaraju i Gorski vijenac i Luča, on vidi ovaj sajam besmisleni, pun groznice i ljudskog bestijanja, i ne miješa se mnogo s njima.

Ostaviću sad priču o građanskoj hrabrosti, koja prostom narodu nikad nije bila jasna. Njemu je bliža i jasnija obaveza prema svom „unutrašnjem glasu” otkud mu se javljaju preci i potomci. U toj tišini oglašava se i njegova istorija i poezija zapisana u njegovim genima. „Budi jednom čovjek”, kaže se onom koji se premišlja- hoće li- neće li, ovako ću, ili ću onako? Na kraju, pogleda me u oči moj sagovornik i – zaćuta! Ostavi me sam da izaberem.

(Autor je književnik)

---

Jedino što me uspokojava u ovoj atmosferi je osjećanje da je narod unaprijed glasao na ovim izborima – u vrijeme litija. Na miru, spokojno i dostojanstveno