- Piše: Slavica Bulajić
Ljeto i 30. avgust 2020. ostaće svim građanima Crne Gore u sjećanju. Dobrom ili lošem, ali ipak će se pamtiti i pominjati još dugo. Taj datum će većina slaviti kao bitan i značajan praznik SLOBODE, jer se usnuli narod bješe probudio, uslišene su molitve i konačno se isplatila dugogodišnja borba za život u slobodnoj zemlji. Drugi će ga se, pak, sjećati sa gorčinom, i pokušati da ga zaborave, ali uzalud. Moraće se pomiriti s tim da su se volja Boga i naroda u našoj zemlji tog dana udružile i izvojevale pobjedu dobra nad zlom, poslije 30 i kusur godina.
Zli gospodar i njegova pokvarena svita su konačno izgubili i ostali poraženi u svom mulju i crnilu koje su stvarali godinama. S druge strane, s naše zemlje i naroda padavine su počele spirati svu rđu nastalu od godina zatočeništva, a zatim je sunce ogrijalo toplinom istine i pravde. Oslobodili smo se ropstva i tiranije. Okovi zla, kriminala, straha, ucjena, koji su nas stezali godinama, raspali su se i konačno smo prohodali. Polako, nesigurno, još s nekom dozom straha i praćeni sumnjom „da sve ovo nije samo san?” Nestvaran san, iz kog će nas zla ruka trgnuti i ponovo vratiti u surovu prošlost. Ali, ne. Ovaj put NE! Počeli smo disati, udisati neki novi, čistiji vazduh mira i spokoja.
Ovoga puta bivšem gospodaru nijesu pomogle ni sve njegove spletke, podmetanja i krađe. Čak su ga i mrtvi ljudi, koje je koristio u svoje svrhe, ovaj put izdali. Bio se jako i prljavo zaigrao. Pomislio je čak da svojim bezbožničkim igrama može i Crkvu nadjačati. Jer njegovi apetiti su nezaustavljivi. Nije mu bilo dovoljno što je našu prelijepu Crnu Goru uništio, osiromašio i rasprodao, i stvorio mržnju među narodom, već se svojom pohlepom kao ptica grabljivica bio nadvio nad pravoslavnim svetinjama. Ali on nije znao da ko se usudi igrati se sa Crkvom tu igru sigurno gubi. Jer nijedan čovjek još nije dobio borbu protiv Boga, Božije kuće i naroda koji nosi vjeru u sebi.
Praznik pobjede, osim što je donio oslobođenje, iznjedrio je i nove istine, ljudske osobine i pokazao prava i lažna lica mnogih. Otkrio zapravo kakav smo narod, i do kog stadijuma idu naše granice NE/LjUDSKOSTI.
Tog dana, i kasnije, mnogi istinski borci za slobodu, ostali su dosledni sebi, svojim moralnim načelima i principima. Kao što nijesu prije trideset godina dozvolili da pokleknu pred mrziteljem svog naroda, tako nijesu ni sad. Njihov obraz se ne broji u novcu. Hrabrost, strpljenje, istina, moral i vjera u Boga, načela su koja ih krase i koja su im pomogla da istraju u borbi za bolje danas i sjutra. Oni ne idu kako vjetar duva, već kako im njihova SAVJEST nalaže. I uspjeli su, iako umorni i poluživi od raznih vjetrova nepravde koji su ih šibali, tu su, ponosni i bez mrlje i griže savjesti. Oni su ti koji iskreno vole svoju zemlju, ne okovanu, već slobodnu. Ljubav pokazuju dobrim djelima, ne mahanjem zastavom. Oni su raznih vjera i nacionalnosti, ali su udruženi postali jedno za dobrobit svih.
Nasuprot njima, nalaze se oni nezadovoljni. Takozvane velike „patriote”. Oni su podržavali gospodara svih ovih godina i on je uz njihovu podršku opustošio Crnu Goru. To su oni koji su koristili svaku priliku da vas ponize, potcijene, ismiju. Koji su smatrali da ne treba uopšte da postojite jer nijeste podobni njima, koji vas tretiraju kao građanina ne drugog, već trećeg reda. Oni ne smatraju da je stigla sloboda, već da je neko tog 30. avgusta uništio našu zemlju, ili možda pokušao da je ukrade. Nebuloze i neistine su nešto čime se ti ljudi služe. Podržali su da se sve fabrike i preduzeća ugase, da se proda sve što se moglo prodati, i misle da je dovoljno da uzmu crnogorsku zastavu, da se ogrnu njome, i izjave kako vole Crnu Goru. Ne, ako nešto voliš, to ne uništavaš. Ako voliš svoju zemlju, onda voliš i narod u njoj, a oni su odgovorni za veliko siromaštvo i nezaposlenost, isto koliko i njihov gospodar. Hvala velikim patriotama i rodoljubima i za veliku stopu kriminala, ubistava, jer su svojim glasovima sve to podržavali. Ima i onih koji nijesu bili zadovoljni životom u Crnoj Gori, pa su otišli u neku stranu zemlju, u potrazi za nečim boljim. A onda su licemjerno dolazili ovdje kad se biralo između dobra i zla, i uvijek podržavali zlo, i time iskazivali „veliku ljubav” prema svojoj zemlji. Ovi nezadovoljni su, nakon praznika slobode, pokušavali organizovati nekakve takozvane skupove za odbranu države. Ali državu su trebali svih ovih godina braniti jedino od sebe. Sad je to bio skup za odbranu pokradenog novca (za koji smatraju da je njihov), imovine i položaja do kojih su došli zahvaljujući političkoj podobnosti. Tu su se iskupili svi najveći lopovi i kriminalci, kao i naivni pojedinci koji su zavedeni njihovim manipulacijama. Od tolike mržnje, prvenstveno prema srpskom narodu, počeli su pjevati hrvatske ustaške pjesme, kako bi se dodvorili hrvatskom narodu. Ali ismijani su od strane istih, što su naravno i zaslužili. Zapitam se samo kao je moguće toliko mrzjeti zbog novca, i kako se ti ljudi osjećaju kad znaju da im obraz vrijedi koliko i novčanice?!
I između ovih prvih i drugih nalaze se ulizice, preletačevići, trkači u pravcu vjetra pobjede. To su ljudi koji su podržavali gospodara, ali kada su vidjeli da njegovo carstvo tone, i da je baš sve uništeno, pomislili su da je bolje da pređu na stranu pobjednika. Jer oni su uvijek tu i uvijek će tu biti, prisutni uz svaku vlast. Njima sve odgovara, samo da su im stomaci puni. A što su srca kvarna, i mozgovi poluprazni, njih to ne brine. Novac je na prvom mjestu, moral na poslednjem. Srebroljublje i licemerje. Oni pripadaju svakoj naciji, svakoj vjeri, svakoj vlasti.
A ja... Osjećam da se svakog jutra budim u nekoj novoj državi. Ista ona Crna Gora, samo drugačija, bolja. Nije više privatna, već zemlja koja pripada svim narodima koji su u njoj. Zemlja svih nas, bez podjela. Prelijepa, s prelijepim prirodnim bogatstvima i ljudima. Jer ima zaista lijepih ljudi koji nijesu dozvolili da im se srca iskvare u onim mračnim vremenima. Ipak, teško je zaboraviti učinjenu nepravdu od strane onih kojima su srca ogrezla u pohlepi, gordosti i bahatosti. Oni ljudi koji su vam u kuću znali doći i ponižavati vaš rad i trud, ismijavati vas kako bi vi trebalo da radite neki fizički posao iako ste završili fakultet, a za njih je obezbijeđen posao u struci. Jer ipak su oni podobni, a vi nijeste. Oni ljudi za koje ste radili i koji su vas posmatrali sa visine kao da ste potpuno bezvrijedni, samo zato što nijeste iste nacionalnosti ili istog političkog mišljenja kao oni.
Ali evo, svi nekako počinjemo živjeti bez straha i pokušavamo prevazići neke prošle nemile događaje. Trebaće nam dosta vremena da se oporavimo i izbavimo iz krize u koju nas je on, bivši gospodar upetljao. Ali polako. Kad imaš slobodu, i suv hljeb možeš jesti sa uživanjem. Bolje je čovjeku pod vedrim nebom da je slobodan, nego u nekoj velelepnoj palati da provodi dane, a zna da je prodao sebe. Možda ja nikad neću raditi posao za koji sam se školovala, možda ni sad neće sve biti bajno ni sjajno, ali bar se neću osjećati kao građanin trećeg reda. Sloboda i obraz su nešto što nikakav novac ne može platiti.
(Autorka je diplomirani pedagog, specijalista)
