- Autor: Vladimir Gligorov
Pogledajmo stvari s pozitivne strane. Naslov sporazuma je ekonomska normalizacija. Između dvije zemlje, kako je rekao, mislim par puta, predsjednik
Tramp. Svakako bi sadržaj bio drukčiji da je riječ o sporazumu Srbije i Kosova kojem ne bi bio potreban posrednik, ali nije. Jer dvije zemlje nemaju diplomatske odnose i Srbija strahuje da bi se neposredni sporazumi sa Kosovom shvatili kao priznanje Kosova kao države. Pa su potrebni posrednici, zaštitnici, prijatelji i neprijatelji. A oni svi imaju interese. U Vašingtonskom dogovoru su zastupljeni američki interesi tako kako ih vidi sadašnja administracija.
To je i dobro i loše. Dobro jer će Amerika imati interes da se sporazum primijeni, loše jer neke obaveze koje su dvije strane preuzele spadaju u domen unilateralnih spoljnopolitičkih odluka ili bilateralnih sporazuma sa trećim stranama. Ali kako priroda tih obaveza neće nestati poslije ovog dogovora, kao što se već vidi na primjeru odnosa sa Izraelom, ostaje da se vidi šta će od toga biti zaista sprovedeno.
Ali osnovno je to da su SAD ne samo podržale nego i podstakle proces normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, koji bi trebalo da se okonča pravno obavezujućim sporazumom o, upravo, normalizaciji odnosa, političkih a ne samo ekonomskih. Što olakšava zadatak pregovarača Evropske unije. Pozitivno je i to što se ovim sporazumom potvrđuje, naravno implicitno, nepovredivost teritorija dveju zemalja. Tako da se one vraćaju procesu sa kojeg se skrenulo prije dvije godine kada su gospoda
Tači i
Vučić najavili dogovor o razmjeni teritorija. Bilo je nagađanja da to podržavaju Sjedinjene Države, pa nije rđavo da se to opovrgne. Konačno, sugeriše se da se očekuje da će do potpune normalizacije odnosa doći za godinu dana kada bi Kosovo trebalo da postane punopravni član međunarodne zajednice. Ovo, međutim, zavisi od svih stalnih članica Savjeta bezbjednosti, no to je druga tema.
Imaju li Srbija i Kosovo interese da privredno sarađuju? Interes Kosova je, po prirodi stvari, veći nego interes Srbije. Jer je riječ o manjoj, nerazvijenijoj privredi koja nema izlaz na more, a ima veoma dugačku granicu sa Srbijom. Tako da je za razvoj kosovske privrede srpsko tržište veoma važno. Interes Srbije jeste da podrži razvoj Kosova ne samo da bi povećala izvoz, već i da bi ojačala sve vrste veza između dvije zemlje. Ne može se, da to tako kažem, teritorijom vladati, ali se može uticati na način koji ne izaziva nesporazume i sukobe.
Dogovorom u Vašingtonu nisu identifikovane oblasti saradnje i razvojni projekti koji nisu, na jedan ili drugi način, već obuhvaćeni različitim inicijativama Evropske unije za jačanje regionalne saradnje, od infrastrukturnih projekata do regionalne zone slobodne trgovine (CEFTA). Uspjeh, do sada, nije veliki, možda će ovog puta biti drukčije ako to obje strane zaista žele. Ovdje će se doduše pojaviti problemi kod finansiranja izgradnje puteva i željeznice kao i svega ostalog ukoliko se krše pravila Evropske unije i sporazumi koje Srbija i Kosovo imaju sa EU. Uostalom, na konkurenciji a ne na međudržavnim poslovima se insistira u tačkama o uvozu energenata i o korišćenju interneta, pa će se isto tražiti kod izvođenja razvojnih projekata. Ali to nisu ni neuobičajeni niti nepoznati problemi. Uz to infrastrukturni projekti, posebno ovako ambiciozni, zahtijevaće godine.
Dogovorom se osnažuje pravo i prava u tačkama o vjeroispovijesti, o pravima srpske crkve, o pravima žrtava Holokausta i pravima homoseksualaca. Nešto od toga su pravna, a nešto politička pitanja, ali sve oko čega su se dvije strane saglasile trebalo bi da im je u interesu. Kako će to biti sprovedeno, to ćemo tek da vidimo.
Gotovo svi komentatori se slažu da je sadržaj sporazuma usklađen sa Trampovom predizbornom kampanjom i da sporazum zapravo ima za cilj da pridobije američke glasače, srpskog, albanskog i jevrejskog porijekla da glasaju za Trampa. Nije naravno neko otkriće da se političari u svojim odlukama rukovode izbornim izgledima. Ne mogu, međutim, da vidim na koje glasove tačno Tramp računa ovim sporazumom? Da li bi demokrate zahtijevale da se sa Amerikom usklade odnosi sa organizacijom Hezbolah to ne možemo znati, a znamo da ne bi tražile od Srbije da seli ambasadu u Jerusalim, što ne znači da će
Bajden ako pobijedi na izborima vratiti američku ambasadu u Tel Aviv. Ali ako je cilj da se poveća broj američkih Jevreja da glasaju za Trampa, to je dosta nerealno. A Amerikanci srpskog i albanskog porijekla svakako neće zbog ovog sporazuma, koji je ispod njihovih očekivanja, promijeniti svoju odluku za koga će glasati.
Sva ta nagađanja zapravo nisu neophodna. Američki interesi kada je riječ o tržištu energentima, tehnologijama i o suzbijanju terorizma su trajni, iz privrednih a još više političkih razloga, i nije nikakvo iznenađenje da su našli svoja mjesta u ovom sporazumu u čijem donošenju su Sjedinjene Države posredovale. Ključno je, ipak, da su Sjedinjene Države podržale proces normalizacije odnosa Srbije sa Kosovom s ciljem da se dođe do sveobuhvatnog pravno obavezujućeg sporazuma. Što je ono čemu su usmjereni napori Evropske unije. U prvi mah, čini se, po modelu dvije Njemačke, a potom i uspostavljanjem diplomatskih odnosa.
To nije moja oblast, ali, kako ja to vidim, teško je osporavati međunarodno pravne obaveze koje je preuzeo predsjednik države štagod da kaže Ustav Srbije. Takođe, nije neuobičajeno, bar u Americi, da ugovori i zakoni sadrže tačke koje su naizgled nepovezane sa glavnim predmetom sporazuma a koji su u interesu, u ovom slučaju, posredničke strane. Zaista, i način kako se došlo do sporazuma a i njegov sadržaj izgledaju kao da su improvizovani na brzinu, ali to ne mijenja njihovu obaveznost.
Peščanik.net
