- Piše: Vuk Vuković

Ujedinjeni u (samo)izolaciji, pasivno pratimo apokaliptični događaj koji na glavnu scenu osvjetljava postljudski poredak, tako da biti i najmanje povezan sa realnošću zahtijeva da se ona realizuje putem meta-mreže, gigantskog čitača u kome se, neprekidno, sa svih strana, uvrtložuju informacije o nastupajućoj katastrofi: ekonomskoj, klimatskoj, biološkoj. Tako da živimo više nego interesantna vremena u kojim nam je, zaista, onemogućeno da utičemo na budućnost. Mi smo već prihvatili parolu na ulazu u realnost: dobrodošli u posthumnu pustinju!

Totalna ekranizacija jeste, između ostalog i ponajprije, operacija iz koje se dobila – objektivizacija imaginarnog. Nije li sveprisutni dispozitiv kontrole, na površ izvrnuo sve potisnuto; mašinerija manipulacije jasno otkriva: vi, zapravo, ovo želite! Protest, dakle, kao politički iskaz koji priznaje fatalni poraz (Sloboda je zadovoljila kolektiv, ljudska i životinjska prava, subjektivne razlike, tako zaobilazeći čovjeka).

Prisustvujemo otkrivanju jedine istine a to je – kraj istine kao takve. I nauka je, u zbivanjima prožetim zebnjom, naposletku izgubila sve od autoriteta. Neprekidno se obavještavamo o Kovdu-19, međutim, o virusu doznajemo da se ništa o njemu pouzdano ne može znati; tu počinje rad teorija zavjere koje su maksimalan uspjeh prikrivene kontrole.

Svaki subjekt postaje vijest za sebe, objektivna objava svijeta koji je u haosu, i tim prije nasumično histerizuje „istine“ s kojim, svakako, ne zna šta raditi. Potpuno obaviješten potrošač praktikuje proizvodnju privida, ni sam ne znajući to; o neizbježnosti katastrofe govori sve, tako, zapravo, odgovarajući da smo nemoćni bilo šta učiniti. Ova verzija, rimjek realnosti, ispostavlja se, bila je božja fiks-ideja.

Izdijelivši realnost na efekat fragmenta, učinili smo da se razmnoži, ubrza, rascijepi u jezgru realnog. Univerzalno zavisi od informacije, dok je informacija postala samȃ sudbina univerzalnog! To je igra slučaja, mogućnosti, eksperimenta, tako da sjenku prijetećeg možemo samo s lažnom lakoćom prihvatati. Pa, ipak, u konačnom rezultatu razumijemo: ništa i nemamo izgubiti, jer smo oduvijek i bili izgubljeni u svemu.

Krajnja analiza uporno no jednako tome beznadežno forsira pitanje: šta će nas prije dokusuriti: Antarktik ili Amazon, ili, ipak, Kovid-19 kao virus koji je trebalo da sabotira nepojmljiv razvoj kineskog tržišta? Dakle – otopljavanja ili bolesti berze? (Budućnost je zamišljena kao doba krajnje regule, uređenje i preinačavanje velikog slučaja, nastup carstva cenzure. Numerički, postljudski poredak uračunava s jednim: stvaranje je izlišan čin! Zaustavimo snimak, pogledajmo: zar sve, upravo, nije trebalo ovako da se odvija? Kraj, smrt, svršetak – trojstvo kojim smo zauvijek i neotuđivo označeni, svi na isti način.)

Sumiravši sve, uvijek već potvrđuje se – svako će se prorokovanje obistiniti, budući da postojanje nije više do potvrda kraja u sebi. Greška u sistemu ili lapsus, svodi se na isto: apokalipsa je upisana u sam kĂ´d stvari.

---