-Piše: Tomica A. Milović

Riječ „diskriminacija” vuče korijen iz latinskog jezika. Ona označava nejednak tretman pojedinaca, društvenih grupa, država i sl. prilikom ostvarivanja određenih prava. Ta prava mogu biti rasna, vjerska, nacionalna, socijalna, kulturna... To su prava koja čine suštinu i smisao čovjekovog postojanja, njegove slobode i dostojanstva. Svaka podjela i obespravljivanje čovjeka po kriterijumu drugog i drugačijeg, po kriterijumu „ličnog umjetničkog utiska”, neminovno vodi u dehumanizaciju međuljudskih odnosa. Vodi u podjelu na iracionalne, gubave „torove”. Vodi ka duhovnoj smuti, kompleksima i, u krajnjem, vodi sukobima sa nepredvidivim, ali svakako nimalo prijatnim posledicama.

Prethodnoj kolumni dao sam naslov „Sloboda dožudnica”. I zakljičio da od 30. avgusta sloboda u Crnoj Gori pjeva kao vrabac u krošnji rascvjetale lipe. Ovim izletom u „literalnu deskripciju” pokušah da podcrtam oduševljenje kojim sam tog vrelog i koronom ispunjenog avgustovskog dana napojio svoju melanholičnu dušu. Htjedoh da pokažem kako duh slobode, koliko god bio davljen i satiran u kraćem ili dužem periodu, ne može biti ubijen. Može se pritajiti, „uzeti zaklon“. A onda, kad udahne vazduh, u svoj silini i opojnoj ljepoti, vaskrsnuti.

Tri opozicione liste uspjele su da nadjačaju despotsku mašineriju koja je nemilosrdno mljela Crnu Goru duže od tri decenije. Upalile su „startnu” zublju svjetlosti, oživjele vjeru u mogućnost iscjeljenja Crne Gore od malignih rana i podjela po svim mogućim šavovima. Ponadasmo se da više nijedan pojedinac neće, po automatizmu, bez razloga, zbog identitetskih svojstava i drugačijeg mišljenja, biti tretiran kao izdajnik i neprijatelj naroda i države. Kao saradnik ovog ili onog „okupatora”, kao strani plaćenik, petokolonaš i drugi otrovi. Ogranu, 30. avgusta, vjera da će za filozofiju života u Crnoj Gori najzad biti uzeta misao velikog pjesnika: „Nije važno ko se kako krsti/No kakva mu krvca grije prsi”.

Ali avaj! Jedna pobjednička koalicija, kroz usta svog lidera, saopšti da se u novoj vladi, na mjestima značajnim za odbranu, bezbjednost i spoljne poslove, ne mogu naći, kako rekoše, neozbiljni ljudi. Objašnjavajući ko su ti neozbiljni, odgovor je bio – zna se! U prvi mah učini mi se da me sopstveni sluh vara. Nažalost, dobro sam čuo. Ovaj lider, čija je koalicija osvojila četiri mandata, na osnovu svojih vredonosnih kriterijuma, markirao je kao neozbiljne kadrove iz koalicije sa osvojenih dvadeset sedam mandata. Da ne bude zabune, diskriminatorski ultimatum odnosi se na etničke Srbe i one (Crnogorce) koji se sa njima druže u okviru Demokratskog fronta.

Kao čovjek koji se ne osjeća već zna da je Srbin pravoslavne vjere (mogu osjećati samo bol, temperaturu, radost i sl.), ovaj nesumnjivo diskriminatorski čin, žestoko me je potresao. Pokazao mi je da se uspostavljeni narativ o Srbima kao zločestim momcima, bar u Gori Crnoj, neće tako lako promijeniti. Do 30. avgusta režim ih je tretirao kao negatore i neprijatelje Crne Gore. Lider „četiri mandata” čini to isto. Da nije tako, zašto bi ih baš odvajao od bezbjednosnih državnih punktova? Svakom elementarno intelektualno pismenom jasno je da se neprijatelju ne može povjeriti odbrana države. To je „lider četiri mandata”, baš onako „crno na bijelo“ saopštio. Učinio je to, istina, na jedan mekši i sladunjaviji način, koristeći eufemizam – neozbiljni. Ali nikako ne i na način koji obećava međunacionalno, međuvjersko i međuljudsko povjerenje. I to je tragedija Crne Gore, kojoj se, strah me je, kraj ne nazire. Daj Bože da se varam! Zaustavimo svaku diskriminaciju! „Treba stvoriti slobodnu slobodu” (Rembo).

---