- Piše: Vuk Vuković
Zbir medija daje mrežu koja je ujedno i kraj medija ili postmedijsko doba koje živimo, još uvijek, ipak, u nedovoljnoj mjeri razumjevši da – mediji od svega prave medij, dakle, shizofreni objekat koji neprekidno od sebe plasira sve od čega se može napraviti, u današnjem slučaju, odveć lična vijest, računajući tu omiljenu, pa uvijek već egzotičnu hranu, kao i voljenu destinaciju, do citata iz popularne literature preko koje se u par riječi objašnjava uspjeh sanjanog dejta koji ne mora nužno završiti onako kako to obično biva u par ekselans ideološkoj seriji „Sex and City”, koja se podjednako dodiruje svega, mode kao i autoerotizovane, autistične ženske želje koju samo žena može razumjeti.
Kovid-19 je otac svih informacija, njena nulta tačka i prag, granica, otud uvijek neprekidna breaking news, ponavljanje o jednom te istom koje, međutim, ne gubi ništa od sebe, baš naprotiv, neodlepljivo na sebe fokusirajući stvarnost, istu izbacuje na njenu marginu i mrak, u, dakle, izolovanu spoljašnost koja je ništa manje do zabranjena Zona, možda baš ona iz
Blejd raner-a 2049 (2017), u koju se samo i tek može istrčati, ali pod uslovom da se opremljeno naučno-fantastičnom i supermedicinskom opremom, slično onoj koju koriste kosmonauti, u sferi ka kojoj se zapućuje kasni kapitalizam ugazio u posthumnu fazu.
Šta ako se od jutros izvještavamo o jednom već sad, u predvečerje, prošlom svijetu?
Bil Gejts je bio decidan: sve će nakon korone biti nezamislivo drukčije! Ostaje jezivo pitanje: da li na gori, ili na još katastrofalniji način?
Svijet više, zaista, nije kadar proizvesti događaj dostojan i dovoljno spektakularan da bi bilo koga zainteresovao, tako da nevidljivi i čisti rat, putevi obezdomljenih očajnika, novi mutirajući virusi, famozni američki izbori, nikog u osnovi ne dotiču, jer je subjekt postao sam za sebe izvor nezavršive vijesti, sadržaj koji hoće i vjeruje da mora moći biti u stanju zaokupirati druge, koji su, ništa manje ispražnjeni, isplutani na blijedu površinu. Možda, ili šta ako još jedino u performansu tokom kojeg akter snima sebe dok spava, publika pronađe traženi sadržaj i poruku, u dovoljnoj mjeri metafizičku i trivijalnu, po svemu nalik onim iz melodramskih sapunica bez zapleta i nabora u kojim se sve glatko odvija ka srećnom kraju. Ne u šokantne, treba bezrezervno investirati u otvoreno banalne vijesti!
„Post-medijski bi značilo iznad medijacije, povratak dijeljenju, hiper-medijski znači prosto više, više, više.” (
Franko Berardi Bifo) Dijelimo se isforsirani proizvodnjom viška sebe, u davanju više sebe, u nuđenju ultra sebe, upravo na svakom koraku bilježeći same sebe, utiske, uspjehe, poraze, na posve plastičan, direktan, sirov i ogoljen način, iznova i neizbrojivo puta o istom, u čemu je i bit hiper-štancovanja: ne šta se daje, ni koliko se ima, već da nezaustavljivo cirkuliše video, poruka, audio-snimak, materijal što provaljuje i probija u bezobalnu stvarnost, bivajući svoj činilac i konzument, beskrajno izdvojen i toliko puta podijeljen.
)){kind=small}
