- Piše: Čedomir Antić

Pročitao sam izuzetno zanimljiv tekst pod naslovom „Političke dileme u borbi za srpstvo u Crnoj Gori – kojim putem ići?”. Napisao ga je naš istoričar Bogdan Živković. U obrazloženoj analizi autor uočava svu složenost i brojne protivrječnosti s kojima se suočava srpski narod u Crnoj Gori. Zajedno Srbi i prosrpski Crnogorci čine oko 60 odsto građana Crne Gore. Ipak, njih je bilo teško politički objediniti i Crnom Gorom je silom, ali i političkom vještinom, uz određeni – koliko god sumnjivi demokratski legitimitet – bilo moguće vladati i zanemarujući srpsku komponentu njenog državnog, ali i nacionalnog identiteta. Živković zato, potkrepljujući to dominantno antisrpskim stavom većine velikih sila i nesigurnom politikom Srbije, predlaže jednu iznijansiranu politiku koja na državnom i stranačkom nivou podrazumijeva podršku nejasnoj i sinkretičkoj politici Vlade premijera Krivokapića. S druge strane, zalaže se za intenziviranje borbe za odbranu srpskog identiteta u prosvjeti i kulturi.
Već su komentari na ovaj tekst pokazali bolnu podijeljenost. Jedni su ga podržavali pozivajući na politiku jugoslovenstva i srbogorstva nestalu sa Narodnom strankom i jugoslovenstvom SNP-a. Drugi su tvrdili da su Srbi u Crnoj Gori manjina i da u okviru manjinskih prava treba da zaštite svoje interese i identitet. Treći su uzvikivali da Srbi nikako ne mogu biti manjina i da su oni konstitutivni narod i većina u Crnoj Gori.
Mada ovom tekstu gospodina Živkovića ne bih imao šta dodati niti oduzeti, smatram za potrebno da ga predložim kao temu za našu nacionalnu debatu. Objektivno, nama poslije osamdeset godina progona i asimilacije nedostaje jedno mirno i demokratsko vrijeme u kome bismo se demobilisali i posvetili mirnodopskoj, demokratskoj borbi za naša legitimna prava. Kada neko kaže kako su političari u Crnoj Gori dugo na čelu stranaka, ja uvijek odgovorim pitanjem: da li je u nedemokratskoj državi moguće voditi demokratsku političku organizaciju, posebno ako su njeni članovi obespravljeni i progonjeni?
Nažalost, stvari se do danas nisu mnogo promijenile. Jedan od ključnih razloga su upravo naši bivši sunarodnici koji su se za naša prava zainteresovali tek kada im je režim Mila Đukanovića dirnuo Crkvu. S progonom srpskog naroda, ukidanjem njegove kulture, brisanjem istorijskog nasleđa, priznanjem Kosova, ali i decenijama divlje frankovačke, fašističke politike i izliva mržnje prema svemu što je srpsko, oni su mogli lijepo da žive. Naravno da oni sada neće reći kako odaju priznanje žrtvama koje su tukli, hapsili, trpali u zatvore, otpuštali, čak i ubijali... Ne, naprotiv, oni danas govore o dvjema krajnostima – jedno su montenofašisti, a drugo smo mi, Srbi. Ne kažu još da smo „posrbice”, ali ima vremena. Kako da demokratski ostvarimo svoja prava ako jedan čovjek izabran na listi koalicije stranaka ne smatra za shodno da se oko bilo čega konsultuje, a kamoli o nečemu odluči zajedno sa svojim kolegama poslanicima?
Izuzetno je teško održavati savremenu naciju izvan granica matične države, a bez podrške velikih sila. Srpski narod nema podršku neke od velikih sila, još od Berlinskog kongresa 1878. godine. Od tada su neke sile podržavale Srbiju, ali ne i zagranični srpski narod. Putevi asimilacije u Crnoj Gori su stoga mnogobrojni. Da je Đukanović bio malo mudriji, radio bi kako je radio, a usta bi mu bila puna Kosovske bitke, Miloša Obilića, Sv. Save i prijateljstva prema Srbiji. Uskoro bi srpski narod u Crnoj Gori postao ono što su danas Njemci u Austriji – bezuticajna, folkolnrna manjina – identitetski oksimoron. Đukanović je, srećom, pogriješio. Srpski narod je u Crnoj Gori na režimskoj mržnji doživio novo identitetsko utemeljenje. Ti temelji su, nažalost, uži nego 1914. i 1941. godine, ali to je tako. Premijer i dio njegovih ministara izvan su tih temelja. Naše je da odredimo da li će nam na putu pobjede oni biti podrška ili smetnja.
Mi treba da tražimo samo ravnopravnost sa Bošnjacima, Albancima i Crnogorcima: sredstva, mjesta u državnoj upravi, položaj našeg jezika i pisma, srazmjerno onome što oni već imaju. U državnoj politici ciljevi naš borbe treba da budu demokratizacija i borba protiv korupcije. Ako to vlasti ne žele da sprovedu, naše pitanje treba teritorijalizovati. Taj proces počinje s izbornim okrugom koji će se protezati od centra Podgorice, preko Raške i Stare Hercegovine do Primorja. Alterantiva takvoj složenoj politici je da potrošimo naredne godine, Krivokapiću dozvolimo da bude naš Koštunica i sačekamo vrijeme u kome će njegovu politiku s drugim, ali izvodljivim, ciljevima sprovoditi DPS 0.2 i SDP 0.3.
(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)