- Piše: Milutin Mićović
Više me pogodi njegova jedna, nego vaših stotinu. Njegova me jedna pogodi tačno gdje treba, a vaša svaka gdje ne treba. Od te jedne njegove živim, i preživljavam dok slušam vas. Čekam kad ćete prestati, ali ne prestajete. Navaljujete sve više i sve grđe, na mrtav život.
Njegova me riječ oživi iznutra svojom milošću, oštrinom i puninom, od vaših riječi mi se nebo naoblači i pritisne me praznom težinom.
Njegove me riječi mrtvu oživljavaju, vaše me živu utucaju i dotucaju i pretucaju. Vaše su riječi ljudska, suviše ljudska logoreja, njegove, logos na ljudskom djelu. Vi ste crni pametni. On je blistav i lud. Vi ste bezopasni, ali uzaludni. On je opasan, ali pun smisla.
Vi ne bi prestajali dan-noć, ne bi sklapali usta, a posla ne obavljate, osim što umarate sve živo. On oposli posao kao vatrom, i da snage za život. Svane mi kad njega ugledam, mrkne mi čim vas takve gledam. A vi mi se ne mičete s očiju, a on se javi, najčešće, kad se ne može dalje ni disati.
Pored vas i vama sličnih, kojih ima da vam broja nema, živim kao u logoru, kriva ne znam zašta, i živa nizašto. To je ta razlika, i velika nevolja. Koja nije samo moja.
Ubija nas ovdje u logoru ustajali dah, umor na smrt umornih, i prisustvo sitnih i nezasitih smorova i dželata. To je glavna priča, koja se ne može ispričati. Jedina, sveobuhvatna muka, iz koje se ne može izaći. To je svijet ovakav kakav je. Bez Boga i radosti. Bez izlaza. Rijaliti ljudskog, suviše ljudskog poraza i zaraza. Pod nevidljivim vođstvom velikog nebrata. Pod stalnom oblačinom riječi koje ne pogađaju, nego ubijaju, gušeći nas. Kao mora smrti u koncentracionom logoru. To je već upoređivano – svijet i koncentracioni logor. Humanizovana vrsta koncentracionog logora. U kome svega ima, samo života nema. Svakog trenutka, vidljivo i nevidljivo, neko umire. Umiru ljudi, a nijesu se nikada ni rodili. Ne znaju kako su došli u prokletu avliju. Šta su kome krivi? A već im je neko izdiktirao život. I napisao optužnicu. Koja je tačna, jer nijesmo nikad ni živjeli svoj život. Zato smo krivi. I sve postojeće i nepostojeće krivice su naše. Prokleta avlija je sabir ljudi koji su krivi što nijesu živi. A dat nam je život. Ali nikad darodavca svog nijesmo vidjeli ni riječ sa njim progovorili. I nepoznati dar se preokrenuo u vidljivo prokletstvo.
Kad govorite to što govorite, kad vas gledam takve kakvi ste, pada mi mrak na oči. Kad njega čujem, ako ga kad čujem, kao da me sunce odnekud ogrije. A vas hrpe na svakom koraku, a onakvih kao on nema. On je jedan jedini. Ne znam ni otkud je. Ni kako je. Ali znam da ga ima. Ima ga i kad ga nema. A vas nema koliko vas ima. A njega ima koliko nema. Samo živim što znam da ga ima, iako ga ovdje među nama nema. Nego zjapi pećina, i otvorene jame iz svake duše, iz svakog vašeg neživota.
Na kraju: mrači mi se gledajući vas, takve kakvi ste. A njega bih gledala dok bih nestala. Odmah bi pristala na to, da njega gledam, kao na vatri, dok nestanem. Kad vas gledam, ne gledam. Ne samo da mi pada mrak na oči, nego se smrkavam iznutra. A ne smijem da izađem iz ovog logora. Jer još ne dolazi mi ona svjetlost, od Njega. I ne znam, hoće li?!
Ali, ali – nadam se Božiću, i velikom zagrljaju!
(Autor je književnik)
