-Autor: Ana Vučković
Ja nikad nisam bila optimista. Nisam ni najgori pesimista, ali nikad nisam bila u fazonu – cvjetići i kružići.
Mislim da se nikad, ili rijetko, samozavaravam. Ako imam dovoljno informacija ili instinkt da će nešto biti loše, neću se ubjeđivati i obmanjivati da će biti dobro. Čak sam sklona tome da mislim da će sve biti užas, kako bih se onda iznenadila povoljnim ishodom.
Sve kreće kontrolnim iz matematike i saznanjem da si pogriješio na tri mjesta i da nikako ne možeš da dobiješ četvorku ili peticu, eventualno ti se smiješi trojka. I uzalud te na putu do kuće drugarica ubjeđuje da ćeš dobiti dobru ocjenu, kad znaš da si zeznula i da si vidjela nekoliko drugara kako skaču i izgovaraju tačan rezultat. Koji ti je rezultat u trećem? Osam. A tebi? I meni! I onda se oni vesele i pobjednički uživaju u svojoj pameti, spremnosti i sreći. A ti znaš da je tebi neki nebulozni šućmurasti rezultat, nešto što te je čak i blam da će profesor vidjeti. I možeš do sjutra da budeš optimista, ali ako rezultat nije tačan, nema dobre ocjene i to je to. To su fakti. Od toga je počelo, a onda je krenulo da se usložnjava u godinama koje su uslijedile u ljubavnom, poslovnom, finansijskom vrtologu.
Nisam od onih koji će reći da su nevažne namjere, nego samo rezultat. Nije sve matematika, ali vam neće pomoći dobre misli da stvari budu kako treba. Previše se loših stvari dešava da bi samo dobre misli bile dovoljne. Mirišljavo bilje neće odmoći, ali za otvorenu ranu se mora kod ljekara. Nekada stvari nisu fer, i nekad i pored svih tačnih rezultata padneš, jer jednostavno nisi imao sreće.
Uvijek se sjetim poznatog astrologa koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći i ljudi koji su poslije njegove pogibije komentarisali kako je moguće da to nije vidio u svojoj natalnoj karti, makar kao mogućnost. Meni je jedan gradski horoskoplija vidio da ću uvijek biti nezadovoljna ako ne budem vrlo, vrlo bogata, okružena luksuzom. Nisam pesimista, no ipak mislim da su mi mali izgledi da se baš-baš obogatim. Ali nikad ne reci nikad, ne želim da isključim tu mogućnost i ako bude – prigrliću je drage volje i uvući se u lelujavu svilu negdje na Mediteranu, u svojoj rustičnoj kući, okruženoj borovima.
A zašto sve ovo pišem? Zato što je moguće da se perspektiva donekle promijeni. Ja sam nekad bila mračnija osoba, bila sam negativnija. Nije da sada pucam od optimizma, pogotovo kada je vazduh krš, hoće da pretvore sve zeleno u gradilište i ginu, kao i uvijek, nedužni ljudi. Ovo je bila teška godina za mnoge, ali svaka godina je teška za nekog.
Uvijek se možemo pozvati na brojke, brojke su važne, njima se mjeri i uvijek se i mjerio užas i tuga i jad. Za porodicu malenog sirijskog dječaka u crvenoj majici, koji se utopio i čija je fotografija kako leži na onoj plaži obišla planetu i postala simbol užasa i nepravde 2015. je gora godina od ove. Ta je najgora. Ili im je svaka otad, pa i ova jednako sumorna jer žive bez njega. Globalno ovo je teška godina.
Ali nešto se jeste malo pomjerilo za mene i to je dobro, to nije ni sugestija ni savjet, jer to svakome dolazi spontano, bez vježbe. Mislim da sam umorna od kontrole, jer bilo da se ja posebno brinem ili ne, ishod bude sličan. Ako nabacim koji kilogram, znam koliko je to trivijalno, pa ne mrzim sebe kao nekada, nego odlučim da ću da treniram više. I unaprijed se radujem i znoju, i plejlistama, i mirisu lipa i moru, i talasima i ljetovanju, i svemu uzbudljivom što će donijeti nova godina.
Možda me napuste prijatelji, možda dobijem otkaz, možda nas sve poklopi cunami, ali ja stvarno ne mogu o tome da mislim. Možda se i obogatim, kao što kaže moj povremeni horoskoplija. I to ne zato što sam optimista, nego zato što volim iznenađenja i volim da se radujem.
Istina je i to da je
Džo Bajden kao senator i potpredsjednik učestvovao u donošenju mnogih pogrešnih odluka – dovoljno je sjetiti se samo američkih vojnih intervencija u Libiji ili Iraku. Unutar Demokratske stranke on je uvijek važio za jastreba.
Ali za nekoliko sedmica će postati predsjednik. Onda će imati priliku da uči na greškama iz prošlosti.
nova.rs
