-Autor: Ljubodrag Stojadinović
Živio AV, živio kralj! Ta parola, izrečena neopisivim mutirajućim falsetom na sjednici parlamenta bila je tačka na izlaganje. Nikome nije bilo potrebno da čuje o čemu je zaljubljeni vjernik govorio, ali je upamćen taj orgazmični urlik. Aplaudirali su
Atlagić, Martinović, Jovanov. I svi drugi. To je to, bravo mali, crna prošlost je pred tobom!
Naslov teksta je posvećen nečemu što je bilo ili što odlazi. Uzaludno je praviti bilanse ili žalobne osvrte na godinu koja je prošla. Ali ona je prošla, to je poznato samo onima koji su je preživjeli. Ništa u njoj nije bilo slučajno, sve što je bilo haotično bilo je neizbježno.
Ipak su neki događaji ostavili svoje stopalo u vremenu, pomogli nam da ne razumijemo skoro ništa od onoga što nas satire. Bolest je tek na trećem mjestu, pandemija je brižljivo njegovana u vrhu vlasti kao opravdanje za pretvaranje društva u tamnicu. Na drugom mjestu je pošast koju većina prepoznaje kao režim, mehanizam upotrebe svakog zla ne bi li ono bilo još veće. Upotreba bolesti kao saveznika u nečemu što gadno zaudara na prostačku tiraniju, beskrajna arogancija u pokazivanju neznanja i bahate nasilnosti.
Na tronu smo mi, ljudi, u zabludi povodom svoje buntovnosti i građanske pouzdanosti, slabe jedinke, ravnodušne pred svojom zlom sudbinom. Tako su najgori među nama mogli da nam rade šta hoće, uglavnom najgore. I da naš ljetošnji otpor podnesemo i odustanemo od njega pod surovom torturom policije i
Miletovih legionara.
Sklon sam da vjerujem da svemu tome uskoro dolazi kraj, ništa se ne može trpeti vječno.
Jedan sam od onih koji otvoreno sve najgore misli i govori o vladaru i njegovoj sviti. Ne može se imati razumijevanje za svog tamničara, niti za manijaka koji je parcelisao sva beogradska groblja i dodatne ledine za one koji će umrijeti. Ipak je to razumijevanje od većine neuspješnih samrtnika stiglo. Babe i djede, poslije proglašene pobjede nad koronom, izašli su možda na svoje poslednje izbore, uz prećutni poklik posvećen rimskom i svom imperatoru: Ave Caesar, morituri te salutant.
Vidjeli smo šta sve mogu da učine ulizice i podanici, koji su neumorno izmišljali napade na um i tijelo vladaoca, i svoju neomeđenu podlost pripisivali njegovim kritičarima. Bio je to jedan beskrajni atentat, spektakl nestajanja proroka. To najviše priželjkuju oni koji se tome prividno opiru i servilno se podastiru pred opskurnom božanskom besmrtnošću Jupitera od blata i njegove sicilijanske braće.
Zato je nasuprot Ustavu i svakom normalnom umu pokrenuta izmjena Krivičnog zakonika uvođenjem novog krivičnog djela: napad na psihički integritet i spokojstvo člana porodice državnog funkcionera. Pod prijetnjom zatvorske kazne do 5 godina! O tome piše profesorka
Vodinelić u svom tekstu „Rojalistička novela”. Nema se tome bilo šta dodati, ali ako se to na skupštinskoj farmi usvoji, postajem plebejac za slobodni lov – što sam i bio – kao i svi koji su izvan kriterijuma da u porodicama imaju zaštićene primjerke.
Je li to najava kraja? Vjerovatno jeste, rastuća represija je pouzdani znak nemoći i agonije mafijaške vladavine. Otkrivanje ključnih tajni o djelatnosti familije bitno proširuje stolarsku djelatnost za graditelje optuženičkih klupa. Šta je to psihički integritet? Ta oblast nije predmet zakona niti nadležnost suda. Nema spokojstva dok se ne spava mirno, zanimljiva lica iz turbo aristokratskih porodica, kao i sva druga, legitimna su tema za pripadnike plebsa koji se bave pisanjem. Informacija je svetinja, komentar je slobodan. Familije i mračni poduhvati složne braće su tematski imperativ za autora ovog teksta. Po bilo koju cijenu.
Zna li vladalac koliko je naše poniženje pred saznanjem da je on to što jeste? Ne zna, dabome, inače bi kod
Trampa, na primjer, sjedio kao državnik, a ne u magarećoj klupi, i ne bi bio inspiracija
Mariji Zaharovoj za njene paralele sa „Niskim strastima”. Ali tamo mu čak nijedan Tramp nije dopustio da bude ono što nije.
To je ta stidna sekvenca koja može da bude važan dio septembarskog kalendara, u danu kada smo gledali kako one koji misle da su ovdje najveći, vide velike siledžije. Pred njima se đido iz našeg sokaka savija kao crv i prestaje da postoji.
U novom sastavu REM-a i izboru zastrašujuće predsjednice ne krije se ideja da sve u Srbiji postane Pink, da se oduzme prostor za kablovske televizije koje govore, misle i izgledaju drugačije.
I ta okolnost, i broj članova SNS-a koji se bliži milionskoj hipertrofiji, opšta pljačka i masovno siromaštvo, sve to najavljuje kolaps i socijalnu imploziju. Sve što ovdje valja završiti neće učiniti niko sa strane, to moramo sami. Režim nije u stanju da drži kazan za više stotina hiljada trutova i više hiljada navijačkih batinaša. Ta zvijer će početi da proždire sve ono što ju je stvorilo.
Živio kraj, to je naslov jedne ljubavne balade koju pjeva
Aleksandra Radović. To je simbolična himna ovoj godini koja se okončava kao socijalna tragedija. Kraj ljubavi koje nikada nije ni bilo, nestanak mržnje koja razara. Odlazak u praistoriju svih čudovišta koja su se iz zmijskog jajeta pojavila u srpskom parku iz doba Jure.
Peščanik.net
