- Piše: Jovo Pejović

Izjava generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga da je bombardovanje Srbije i Crne Gore 1999. godine urađeno da bi se zaustavila vlast tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića, najslikovitije govori šta su sve svjetski jastrebovi spremni uraditi da bi disciplinovali narod koji nije po njihovoj volji. Da li to može biti opravdanje za isporučivanje kasetnih bombi, bombardovanje autobusa sa civilima, uništavanje privrednih subjekata, rušenje mostova, i izbacivanje na hiljade tona radioaktivne municije, čime su nanijete nenadoknadive štete jednoj suverenoj državi i ugroženo zdravlje njenih građana za naredne vjekove, neko bi morao odgovoriti i odgovarati?! Volio bih da znam kolika je cijena ljudskih života gledana dioptrijom velikih moćnika, i kako bi sve to Stoltenberg komentarisao da je neko bombardovao njegovu zemlju Norvešku? Da li je svjestan da ovakvim izjavama potcjenjuje intelekt naših građana? No, nakon svega što se dešavalo, biće da je bombardovanje Srbije i Crne Gore izvršeno da bi se na Kosovu izgradila i tu za vijek vjekova ostala vojna baza Bondstil, kao i da bi NATO ovladao Balkanom kao važnim prostorom sa kojeg bi lakše parirao Rusiji.
Kakva je danas realnost na Balkanu, svi smo svjedoci. Velike zapadne sile su nas zbog svojih interesa podijelile, posvađale i učinile nesrećnim. Oni koji su očekivali blagostanje razočarali su se u novi svijet. U Jugoslaviji smo bili srećni, zadovoljni, a, ruku na srce – i živjeli smo bolje. Kako se živi danas na ovim prostorima svjedoče brojni primjeri iz života običnih ljudi. Tako sam prije neki dan pročitao na internetu kako je na kraju svadbenog veselja mlada, između ostalih, otvorila i kovertu svog djede koga je puno voljela i u njoj zatekla novčanicu s kojom je mogla kupiti čokoladu, ali i poruku koja je ganula do suza: „Zlato djedino, ja sam danas najsrećniji i najponosniji čovjek na svijetu, jer gledam kako moja krv, ono malo čupe koje sam cupkao na koljenima, postaje samostalna žena i stvara svoju porodicu. Poklonio bih ti cio svijet kada bih mogao, ali ne mogu, nemam više... Ovoliko sam odvojio, sa željom da kupiš sebi jednu čokoladicu. Znaš onu, koju sam ti kupovao uvijek kad te sačekam iz vrtića ili poslije škole, ili kada je trebalo da te podmitim da uradiš domaći na vrijeme? Pojedi je sjutra, poslije svih ovih torti i kolača, i ostani uvijek ono moje nevino dijete, a tvoj djeda će, dao Bog, dočekati i tvoju djecu. Volim te najviše na svijetu.“ Danas je mnogo onih koji odlaze u penziju svjesni da od nje neće moći sastaviti kraj s krajem. S tom realnošću danas živi veliki broj penzionera u Crnoj Gori, poniženih za sve godine koje su proveli služeći državi. Koliko je penzionera u Crnoj Gori zbog niskih penzija prinuđeno da radi u taksi službama, čuva butike, gradilišta i druge objekte, kako bi stvorili kakve – takve uslove za svoj život i život svojih porodica? Teško socijalno ekonomsko stanje u kome se nalazimo dovelo je do poraznih podataka koji su prije neki dan objavljeni u medijima da državne apoteke u Crnoj Gori izdaju oko 300.000 kutija antidepresiva i drugih ljekova za smirenje, a, prema podacima Uprave policije, 130 osoba godišnje počini samoubistvo. Naravno, ovi podaci se kriju od očiju javnosti, jer država i mediji koje kontroliše vlast u prvi plan guraju pitanja koja kod naroda izazivaju strah poput nedavnog zamajavanja da je fudbalski meč reprezentacija Crne Gore i Srbije meč visokog rizika koji može ugroziti bezbjednost građana.
Ne mogu se oteti utisku da nam se sve ovo dešava upravo zato što su na prostoru bivše Jugoslavije od strane Zapada instalirani marionetski režimi koji su potrebni velikim silama da bi sa ovih prostora isisali svo bogatstvo koje imamo, a nas ostavili bespomoćne i jadne da čekamo mrvice koje će nam u vidu onoga što oni odavno ne koriste na svom meniju poturiti za preživljavanje.