- Pi­še: Če­do­mir An­tić

„Jedno od prvih pitanja koja se javljaju u vezi s ovim odnosi se na budućnost Crne Gore. Da li će biti obnovljena njena nezavisnost ili će biti uključena u Srbiju?
Crnogorska politika, nikada previše postojana, od početka rata prevazišla je sebe dvoličnošću, pokazavši se izrazito neprijateljska prema saveznicima. Malo je sumnje da su kralj Nikola i njegovi ministri bili u neposrednoj vezi sa Austrijancima, i da nije bilo njihove izdaje neprijateljsko napredovanje preko novopazarskog sandžaka i Crne Gore moglo je naići na uspješniji otpor. Kralj zato ne zaslužuje bilo kakve obzire od strane saveznika; a prema našem sudu poslije takvog držanja njegova restauracija ili povratak bilo kog člana njegove porodice koji je bio dio ove izdaje nije poželjna, i zaista treba im se koliko je god moguće suprotstaviti. Vaskrsnuće Crne Gore kao nezavisne države, pod drugim kraljem, trebalo bi prije svega da zavisi od želja samih Crnogoraca, ali treba imati na umu da takva država u svakom slučaju neće imati korisnu svrhu; ona ni u budućnosti, baš kao ni u prošlosti, ne bi mogla sama sebe da izdržava i bila bi zavisna od milosrđa Velikih sila. Zato je njeno uključivanje u Srbiju u cjelini vrlo poželjno.“
Upravo ste pročitali dio Pedžet-Tirelovog memoranduma završenog 7. avgusta 1916. godine, namijenjenog potrebama britanske diplomatije (Forin ofisa). Čuva se u Britanskom nacionalnom arhivu, u fondu Forin ofisa u tomu dokumenata pod inventarskim brojem 371/2804. Plan sam u cjelini objavio prije dvanaest godina, u biografiji Ralfa Pedžeta. Autori – visoki funkcioner Ministarstva spoljnih poslova (potomak i rođak britanskog oficira koji je nekada posjetio Njegoša na Cetinju) i načelnik političkog obavještajnog odjeljenja u Ministarstvu unutrašnjih poslova (Houm ofis) – nisu bili naklonjeni ni Srbiji ni Rusiji. Ovaj dokument je prvi britanski plan koji spominje stvaranje jugoslovenske države, a ne samo uvećane Srbije kao ratni ishod. Oba rana ratna plana – Pedžet-Tirelov memorandum i u isto vrijeme doneseni plan generala Robertsona koji zastupa tezu da Srbiju treba značajno uvećati – predviđali su da ukoliko Crna Gora bude obnovljena, Srbija bude jedina ili makar jedna od svega dvije države s kojom bi se graničila. Pedžet i Tirel predlagali su da Skadar zajedno sa dijelom albanskog primorja pripadne Srbiji, baš kao i Hercegovina, uključujući jadransku obalu od prilaza Kotoru do Rta Ploče u blizini Šibenika. Kako bi ondašnja Crna Gora, u vrijeme kada nije bilo turizma, niti sedamdesetogodišnjih jugoslovenskih ulaganja u nju, uopšte uspjela da se održi u takvim uslovima, veliko je i zauvijek otvoreno pitanje.
S takvim stavom zvanična Britanija, uvijek sumnjičava i prezriva prema Srbiji, došla je dvije godine kasnije na stanovnište da treba da bude neutralna u vrijeme ujedinjenja. Time se u stvari stavila na stranu Srbije čija je vojska upravo gonila pobijeđene vojske centralnih sila. Međutim, stari legalisti (koji su osvojili četvrtinu svijeta i namjestili da u Velikom ratu pogine tri puta više Škota nego što je trebalo sudeći prema udjelu ovog naroda u stanovništvu Velike Britanije – početkom 18. vijeka učinili su da posle niza krvavih zavojevanja Škotska dođe u situaciju da sama zatraži uključivanje u zajedničku državu), nisu prihvatali revolucionarne skupštine i gušenja lojalističkih pobuna. Francuzi su, nasuprot tome, držali stranu Srbije i srpskog ujedinjenja. Samo su SAD, uprkos prvobitnoj nezainteresovanosti prema temi i otvorenom preziru prema kralju Nikoli, pokušavale da pomognu obnovu Crne Gore pod predratnim režimom.
Posle ujedinjenja od 1. decembra 1918. među saveznicima se vodila rasprava da li do takvog čina može doći prije odluke mirovne konferencije. Takva kritika upućivana je i drugim državama koje su pošle putem oslobođenja i ujedinjenja svojih sunarodnika. Jedan od tvoraca britanske spoljne politike Harold Nikolson napisao je, u vrijeme rasprave o tome da li će Crna Gora dobiti pravo da bude predstavljena na pripremanoj Mirovnoj konferenciji u Parizu, kako ne sumnja u želju većine naroda Crne Gore da se ujedini sa Srbijom i uključi u jugoslovensku državu, a Podgoričku skupštinu vidio je kao izraz te volje. Ukoliko saveznici ne prihvate njene odluke, predlagao je da u što kraćem roku bude sproveden plebiscit.
Kada je u ime izbjegličke vlade kralja Nikole pred Vijećem desetorice govorio general Anto Gvozdenović, saveznici nisu bili nimalo impresionirani. Državni sekretar SAD Lansing kasnije je zapisao da je Gvozdenović „običan razbojnik“. Šef britanske diplomatije Balfur zamijenio je generala za Jovana Plamenca, zabilježivši da je čovjek koga su morali da slušaju „sposoban da proda bilo šta“. Alen Liper imao je utisak da je crnogorska delegacija iznosila argumente na neuvjerljiv način.
Zato nije mnogo čudno da su se saveznici odlučili da ne priznaju legitimitet bivšem kralju i njegovim pristalicama, čak ni toliko da bi im dozvolili da učestvuju u konferenciji koja je dala međunarodnu potvrdu uključivanju Crne Gore u Kraljevinu SHS.
Samo par riječi u vezi sa drugom temom: nisam mogao da dođem u Crnu Goru prošle sedmice. Druge obaveze... Čuo sam da je vježba granične policije uspjela i da je budnost na potrebnom nivou. Eto me, ali sigurno, za dvije sedmice. Javiću tačno vrijeme.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)