- Piše: Milutin Mićović

I kad smo osnivali Književno društvo „Njegoš“, 2004, osjećali smo da će se duhovne i kulturne protivrječnosti i konflikti u Crnoj Gori razrješavati uz pomoć (ili zloupotrebu) Njegoševog djela. I, doista, otad raste veliki interes za nova čitanja i tumačenja Njegoša, naravno podrazumijevajući ideološka stanovišta koja zastupaju kulturni subjekti, shodno nametnutim podjelama u Crnoj Gori. Negdje oko 2010. obnovljena je državna Njegoševa nagrada koja se dodjeljuje udarnicima ultracrnogorskog i antisrpskog koncepta Crne Gore, kao i državna nagrada „Miroslavljevo jevanđelje“. Vlada je, uz pomoć Univerziteta Crne Gore, osnovala „Njegoševe dane”, i na tim skupovima, Njegoš se situira u crnogorsku i slovensku kulturu, a publikacije koje se štampaju najčešće su latinične.
Dominantna namjera ovog ideloško- interpretativnog koncepta jeste da se Njegoš izmjesti iz srpske kulture, srpskog jezika i ćirilične tradicije – dakle iz realnog istorijskog konteksta.
I kroz takav kulturni i ideološki koncept Njegoš se može razumijevati i prihvatati kao veliki slovenski pjesnik, ali, nažalost, ostaje kao pjesnik koji je izrastao niotkuda, i kome se teško može naći porijeklo u realnom svijetu i oslobodilačkoj ideji njegovog doba. Promoteri takvog kulturnog koncepta i kad govore o Njegošu više misle na Milov kocept i „evropsku Crnu Goru“, zazirući od Njegoševog srpstva i kosovskog nadahnuća.
Uz ovakav interpretativni koncept, ponekad se javlja, na oči opozitni koncept koji s vremena na vrijeme, ali vrlo uporno i bez elementarne književne kulture, Njegoša optužuje za mržnju, pa i genocidnost prema drugim narodima i konfesijama, grubo istržući pojedine stihove iz konteksta, ne mareći za dubinski i cjeloviti smisao djela, svodeći ga na ratni i genocidni program. Ko hoće da nađe takve stihove u „Gorskom vijencu”, naći će ih, nije da ih nema. Zaslijepljeni realnošću bez duha, ne vide da takvi stihovi imaju dramaturšku funkciju - jer u čovjekovim očima uzvišeno ne može jarko da blista bez onog niskog; pravednost ne može da ima takvu ubjedljivost i stamenost bez podlosti i izdajstva; žrtvenost ne može da ima ljepotu tragičnosti, bez ozlobljenih juda, poltrona, i drugih zlomislenika. Literatura stoji na takvim zakonitostima, ali ne samo literatura, nego i realni život. U literaturi je to i ljepše, i jasnije - iskontrastirano, svedeno, djeluje realnije nego realan život. „Bez budala tupoga pogleda, bi l‘ umovi mogli blistat‘ sjajni“. Zato dobra literatura uvijek je neki ekstrakt realnog života, u kojem se životne protivrječnosti bolje vide.
Zar „Gorski vijenac” sad treba progoniti ako neko istrgne neki gorak stih i u njemu se prepozna, pa onda na njemu postavlja optužnicu ne samo protiv literarnog djela, nego i protiv njegovog autora, pa i protiv njegovog naroda? Šta ako se neko prepozna u stihu: „Rđom kapo dok mu je koljena.... „ili: „U fukare oči od splačine...“, ili: „Trgovac ti laže sa osmijehom...“, ili: „Trijebimo gubu iz torine“, ili: „Udri vraga, ne ostav mu traga“. Svi ovi stihovi, istrgnuti iz konteksta, vrlo su gorki, i odnose se na ljude tame i zla, ali, u cjelini smisla „Gorskog vijenca”, oni su u funkciji opozitnog isticanja visokog etičkog zahtjeva i ljepote herojstva.
Interpretacija Njegoša zasnovana na istrgnutim stihovima ne samo da je književno neosnovana, nego podrazumijeva nepostojanje kulture i svojom mrzilačkom ideologijom usmjerna je na likvidaciju osnovnog smisla, ali i takva sarađuje sa ovim prvim kulturnim konceptom, koji Njegoše izmješta iz srpske tradicije.
U „Gorskom vijencu” Srbin i Crnogorac komplementarne su etničke vrijednosti, koje se oslanjaju jedna na drugu, i beskonfliktno prožimaju. Njegošu je i tada i sada bila tijesna Crna Gora, ali je bila onaj kamen-kremen pun iskri, a srpski jezik i kosovski etos neophodna mjera, sa koje je uzrastao do univerzalnih visina duha. Heraklitovske suprotnosti, koje kolebaju i često rastržu i pojedince i narode, sagledavane su s nebeskih visina duha, tako de Njegoševo genijalno pjesničko djelo, svojom suštinom, uvijek zadržava i aktuelnost i nadahnjujuću životvornost. Svakog novog učesnika životne drame, a posebno svakoga ko direktno nasleđuje njegovo djelo, a to su oni koji su progovorili, prohodali, i duhovno porasli na srpskom jeziku, obavezuje da dublje misli, i da sagledava ontološke i kulturološke protivrječnosti utkane i u pojedinca i narod, u svijet koji nas okružuje.
Očito da je sadašnja tragikomična podjela u Crnoj Gori razdijelila narod, stvaraoce i intelektualce na one koji su ideološku podobnost, ovako skraćene i podijeljene Crne Gore, ugradili u smisao svog života i stvaralaštva, i na one kojima je sloboda, briga za dubinsku reintegraciju savremenog čovjeka i kulturnog nasleđa, preča od učešća u provincijalnom i režimski podobnom kulturnom i društvenom životu.
Ta podjela naočigled stvara ne samo, ideološki unifikovanu i progresivno osiromašujuću kulturu i društveni život, nego i razarujuću kolektivnu patologiju.
Dakle, kako čitamo, onako ćemo i da živimo. I - obrnuto! Između Crne i Svete gore.
(Autor je književnik)