Odmah poslije ponoći, u subotu, konačno je riješen jedan od najzamršenijih graničnih sporova na svijetu. Indija i Bangladeš počeli su razmjenu više od 160 enklava, malih suverenih područja opkoljenih sa svih strana drugom državom, čime je okončan spor dug gotovo 70 godina. Ovaj čin promijeniće živote više od 50.000 ljudi u enklavama Kuč Behara, koji su bili okruženi zemljom čije državljanstvo nisu mogli da dobiju decenijama. Sada će konačno dobiti pristup školama, struji i zdravstvenoj zaštiti.
Za zagrižene kartografe i ljude opsjednute geopolitičkim čudesima, to je kraj jedne ere. Razmjena između Indije i Bangladeša znači da će svijet ne samo izgubiti jedinstvenu granicu, već će nestati i jedina enklava trećeg reda – enklava okružena enklavom, koja je, opet, okružena enklavom, koju okružuje druga država.
Djeluje zbunjujuće. Dahala Kagrabari, enklava trećeg reda o kojoj je riječ, bila je dio Indije, opkoljena bangladeškom enklavom oko koje se nalazi indijska enklava. Sve to je unutar Bangladeša. Ako ste još uvijek zbunjeni, možda će vam pomoći ova mapa.
Enklave same po sebi nisu neobična pojava. Veliki broj njih postoji širom svijeta. Livija, na primjer, dio je Španije potpuno okružen francuskim teritorijama. Enklave drugog reda, odnosno enklave unutar enklava, takođe nisu tako rijetke. Postoji čitava mreža enklava u Barle-Hertogu, belgijskom okrugu u kom se nalaze „džepovi” pod holandskim suverenitetom. Važno je zabilježiti da postojanje enklava nije obavezno loše. Kao što je Frenk Džejkobs, bloger opsjednut enklavama, napisao u Njujork tajmsu 2011. godine, Berle-Hertog je turistička atrakcija u kojoj se zgrću silne pare. Prije modernog doba kartografije i nacionalnih država, enklave su postojale doslovno svuda. Situacija u Kuč Beharu, savršeno je jasno, nije bila nimalo dobra. Prema predanjima, te enklave bile su ishod šahovske partije maharadže od Kuč Behara i Faudžara od Rangpura od prije više vjekova, ili pak rezultat mastila koje je na mapu prosuo pijani britanski pukovnik. Obje verzije su, u stvari, samo legende, ali predstavljaju dobar pokazatelj u kojoj su mjeri te granice djelovale besmisleno. Naučnici novog doba smatraju da su enklave rezultat neuspješne ekspanzije imperije Mugal u kraljevstvo Kuč Behara u 18. vijeku. Poslije odvajanja Bangladeša od Indije 1947. godine, problemi ovakvog rješenja postali su očigledni. Ljudi iz ovih enklava nisu bili bez matične države, iako od nje nisu imali nikakve koristi.
Ovakva čudna postavka onemogućila je ljudima ne samo pristup uslugama koje države obično pružaju, već je zakomplikovala i najjednostavnije stvari, poput odlaska na pijacu. Teoretski, stanovnicima enklava bila je potrebna viza da bi ušli u državu koja ih je okruživala. Istovremeno, jedini način da dođu do vize bio je put u glavni grad matične države.
Pokušaji da se riješi ovakva situacija razvlačili su se decenijama. Sporazum o razmjeni teritorija postignut je prvi put još 1974. godine, ali ga Indija nije ratifikovala. Novi dogovor definisan je i 2011. godine i poslije izvjesnih zastoja, ratifikovan je u junu. Enklave su na taj način postale dio države koja ih okružuje, a stanovnici mogu da biraju da li će prihvatiti novo državljanstvo i ostati da žive gdje jesu, ili će biti preseljeni.
Problem stanovnika Dahala Kagrabarija tu još uvijek nije sasvim riješen, jer izvjestan broj ljudi tvrdi da je izostavljen iz državnih spisa i strahuje da neće moći da zadrži zemlju ili bira državljanstvo. Tehnički, jedan od najčudnijih graničnih sporova na svijetu možda je riješen, ali stvari na terenu su mnogo komplikovanije.
(RTS)