Književnica i novinarka Milanka Aranitović Rakočević nedavno јe primila јoš јednu književnu nagradu - "IKA", koјa јe pored plakete za poseban stil pisanja i srebrne "UBU", јoš јedan dokaz kvaliteta njenog stvaralaštva. Rođena јe 1963. godine u Malim Krćama, kod Pljevalja. Školovala se u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću; živjela јe i radila u Bosni i Hercegovini. Nakon izbijanja građanskog rata i dolaska iz Novog Travnika u Podgoricu, pokrenula je list za djecu "Dјetelina", bila urednik, vodila novinarsku radionicu, kulturno-umjetničko društvo "Pokaži šta znaš", formirala biblioteku "Knjiga za druga", pokretala humanitarne akcije pomoći djeci bez roditelja i učestovavala u mnogima u izbjegličkom kampu "Vrela", u Podgorici. Za to vrijeme јe u "Danu" obјavljivala reportaže sa tematikom iz izbjegličkog života i priče o ljudima na društvenoj margini, za šta je dobila posebnu nagradu "Reviјe D".
Objavila je tri zbirke poezije: "Poezija", "April" i "Iskrale se ptice", te romane: "Više od života", "Kad zažmuriš niko te ne vidi", "Pucaj, puče mi duša", "Ne kradi mi sebe" i "Čovjek bez adrese". Uskoro joj izlaze iz štampe, zbirka poezije - "Pjesmu vam dugujem" i roman "Na ivici noža".
Njena poezija je zastupljena u: Zborniku pjesnika bivše Jugoslavije, Zborniku pjesnika Crne Gore i Srbije, Zborniku "Topla reč", "Ljubav je stvorila svijet", "Tvrđava od ljubavi", "Nasmij me pjesmom", kao i u okviru zbornika dječije poezije "U okrilju porodice najljepše se sanja".
Članica je književnih klubova "More" iz Tivta, počasna članica Udruženja "ISAK" iz Goražda, i UBU iz Sarajeva, članica UKCG i predsjednica Skupštine Internacionalne asocijacije IKA.
Romani Milanke Aranitović Rakočević su ušli u Antologiju "Minervinim tragom" i Antologiju proznog stvaralaštva prof. dr Sofije Kalezić, kao i u Antologiju antiratnih romana na njemačkom jeziku.
Prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju u porodici i o toj temi napisala roman. Piše osvrte i recenzije o djelima drugih autora. Majka je tri sina. Živi i stvara u Podgorici.
– Pisanje je nagrada i usud, pisanje je i put i promašaj. Pisanje je moj teren, moja scena, tu sam i izvođač i publika i muzika i instrument. Tu sam sve i kada sam ništa. Sam čin zapisivanja je svečanost, to nijesu obična slova, ona su živa, žive su riječi skovane od njih, žive su misli. Svaka rečenica porađa jedan novi svijet. Tu iznova stvaram sebe, tu iznova postojim. Nikada nijesam zadovoljna napisanim, nadigravam se sa sobom, hiljade tekstova, hiljade predstava koje smišljam, izmišljam, prenosim, padam, tonem, letim, briljiram, ćutim, pjevam... Cilja nema, ima samo igre i slobode. I nije sreća potpuna u napisanom, sreća je u pisanju. Zato pišem - kaže Milanka Aranitović Rakočević u razgovoru za "Dan".
Kroz pisanje јe tražila i pronašla svoj unutrašnji mir, katarzu svog bića, kako kaže, dokučila unutrašnje snage, uspjela da nadvisi lični bol, pronašla riječi jače od prebola, oprostila, "zapalila" srce i na toj vatri ispekla svaku svoju napisanu riječ.
– Volim svoj životni put, zato ponekad hodam bosa po njegovim starim, blatnjavim kaldrmama i pustim odajama; prelazim taj dio puta i zakoračim na blistavi mermer u kojem vidim odsjaj svog osmijeha. Riječi nam, često, lako izlaze iz usta, a onda, tim riječima ne posvetimo potrebnu pažnju. Riječi su kao strijele odapete lukom misli... Onaj koji ih odapne trebalo bi da je odgovoran za njih i mora paziti da, kao divlji konji, ne odjure i svojim kopitama zgaze sve na šta naiđu. Riječi mogu donijeti radost, osmijeh, pozvati na hrabrost, milost, one mogu pokloniti nadu i ljubav, ali i izazvati strah i patnju i često još dugo ostati žive u srcu onoga koji ih primi, a da o tome nema pojma onaj koji ih je izgovorio. Lako je riječima donositi vatru, buditi mržnju i zavist, nastojte da vaše riječi budu svjetlost, mir, ljubav, da grle, miluju, ohrabruju...- kaže književnica.
Ona se pita i odgovara na pitanje, šta je u biti smisao postojanja, pa kaže, "šta јe ako nije da širiš ljubav, dobrotu, činiš ljude srećnim i ostaviš neki svoj autentičan pečat i trag".
– U nekim godinama čovjek shvati mnoge stvari koje nam nisu pričali, kojima nas nisu učili – neki što to nisu željeli, a neki opet što nisu znali. Nisu nas naučili da je život blagoslov i dar, da smo, kako neko reče, samim rođenjem šampioni, jer smo od nekoliko hiljada životnih ratnika baš mi izjurili iz majčine utrobe na svjetlost dana i života. Niko nas nije učio da je život putovanje, da smo dio jednog velikog, božanskog okeana, jednog čuda koje se zove život, da smo svi jedno i jednako važni, da svi imamo svoje male – velike misije na ovoj planeti. Nisu nam znali reći da se događamo životu i da se život izražava kroz nas, da smo bića stvorena po liku Boga - kaže Aranitović Rakočević.
Ona smatra da smo u žurbi, jurnjavi i metežu na daskama života, u svim maskiranjima i skrivanjima istina, u lepezi sumnjivih vrijednosti, neistina, strahova, zaboravili šta su prave, ljudske, životne vrijednosti.
– Zaboravili smo i ko smo i gdje smo, zašto smo baš tu gdje jesmo. Zaboravili smo da smo došli živjeti i uživati u životu. Jednom kada čovjek pronađe ono što je plan njegove duše, ono što ga raduje, što radi sa lakoćom i bez otpora, napora i grča, čemu se raduje, što ga veseli i ispunjava, shvati da je po normama, na iskonskom putu svoga bića i plana Univerzuma - zaključuјe književnica.
