Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (7): Govorio neodlučno, konfuzno i nepovezano

U svim situacijama u kojima je iznosio sjećanja na Drugi plenum Đilas je svoje istupanje dosljedno opisivao kao neodlučno, nedorečeno i konfuzno. "S jedne strane, branio sam iste, ili slične stavove koje je branio Tito i neki drugovi, a s druge strane u nekim pitanjima sam istupao demokratski. Bio sam u dilemi", sjeća se Đilas. Razlog za takvu neodlučnost, inače njemu nesvojstvenu, Đilas prebacuje na činjenicu da je podlegao atmosferi i opštem duhu koji je nametao Tito. To bi trebalo da znači da Đilas nije očekivao promjene (ili bar ne u tako radikalnom vidu) koje su na Plenumu obznanjene, a još manje bio upućen u detalje Titovih namjera, bez obzira što je bio svjestan promjene Titovog političkog raspoloženja poslije Staljinove smrti. Zbog toga je na Plenumu istupio, u najmanju ruku, nepripremljeno.

Đilasov govor nije bio dug i uglavnom se doticao iznijetih stavova prethodnih govornika. Iz onoga što je izrečeno, može se zapaziti da Đilas ne samo što je u nastupu odavao neodlučnost i konfuznost, već je potpuno podlegao atmosferi koju su Tito i Kardelj diktirali. Gotovo svaku svoju postavku ili primjedbu nastojao je da pomiri sa Titovim i Kardeljevim pogledima, da bi im na koncu u svemu povlađivao ponavljajući njihove stavove. Tako je Đilas kritikovao snaženje tržišno-ekonomskog mentaliteta u odnosu na ideološki, malograđansko shvatanje demokratije na račun partijske discipline i jedinstva, odsustvo kritike antisocijalističkih pojava i snaga, djelovanje pojedinaca u korist širenja zapadnih uticaja i servilnost prema Zapadu, dok je podržavao unutrašnju disciplinu u partiji, političko-ideološku selekciju i jačanje centralizma. Đilasova misao tekla je nesigurno, dok mu je analiza određenih problema bila najvećim dijelom uopštena i često nepovezana, a ponekad i prilično nerazumljiva. U pojedinim trenucima može se primijetiti njegova volja za kritikom, ali bi svako postavljeno pitanje brzo bilo svedeno na zaključak – saglasan sa Titovim stavovima. U vezi sa njegovim već formiranim i poznatim kritičkim tezama, Đilas gotovo da ništa nije rekao. Potpuno je, na primjer, izostala temeljnija kritika birokratskih pojava, a o bilo kakvoj ozbiljnijoj kritici centralne vlasti, uloge vođe i partijskog uticaja nije bilo ni govora. Eventualne naznake ili pak namjere (ukoliko ih je uopšte bilo) u tom pravcu ne mogu se ocijeniti kao neki sadržajniji kritički pristup. Ukratko, Đilasov nastup u cjelini odavao je utisak potpune političke kapitulacije pred moćnim Titovim autoritetom.

Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (6): Glavnu opasnost vidio u stranim uticajima

Drugi plenum CK SKJ, juna 1953. predstavljao je važnu prekretnicu ne samo u političkoj biografiji Milovana Đilasa, već i u istoriji socijalističke Jugoslavije pedesetih godina. Njime je zaustavljen proces demokratskih reformi i liberalizacije društveno-političkog sistema i najavljena promjena državne politike prema SSSR-u. Drugim riječima, za Jugoslaviju je nastupio period stabilizacije spoljnopolitičkog položaja, koji je istovremeno značio i učvršćivanje unutrašnje političke vlasti državno-partijskog rukovodstva i birokratsko-centralističkog sistema na kojem je ona počivala. U tom kontekstu, za Milovana Đilasa ovaj događaj bio je posljednja važna prekretnica prije pada sa vlasti. Njegovo dotadašnje aktivno učešće u kritici SSSR-a, a posredno i birokratskih pojava u jugoslovenskom sistemu, nije se uklapalo u nove političke planove rukovodstva, pa je takva situacija iznuđivala i promijenjenu političku poziciju.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)