Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (8): Odlučio da konačno brani svoje ideje

Na Plenumu je postalo jasno da Đilasovi pogledi ne uživaju Titovu podršku, da je za Đilasa nastupila određena vrsta političke izolacije i da je, budući nepripremljen i stavljen u situaciju da bira, Đilas odlučio da politički kapitulira i podlegne pred Titovim autoritetom. U tom trenutku, Titu je to bilo vjerovatno dovoljno kao uslov za obezbjeđivanje javnog političkog jedinstva u SKJ.

Međutim, i pored toga što je navedena situacija izgledala kao Đilasovo uzmicanje pred Titom i priznavanje poraza svoje politike, Drugi plenum CK SKJ to ipak nije predstavljao. Uskoro će se pokazati da je za Đilasa Plenum bio politička prekretnica u pravom smislu te riječi, ali u sasvim drugom pravcu od onoga koji se mogao očekivati iz njegovog nastupa. Opravdano se može zaključiti da je Đilas tada bio stavljen pred presudan izbor: ili nastaviti sa dotadašnjim idejama ili se povinovati, pokajati i prihvatiti reviziju reformske politike Šestog kongresa, koju su zagovarali Tito i Kardelj. S obzirom na izmijenjene okolnosti, postalo je sasvim jasno da više nije bila moguća nikakva vrsta kompromisa, kao tokom prethodnih nekoliko godina. Đilas se, kako smo pokazali, nije baš otvoreno pokajao na Plenumu, ali nije pokazao ni namjeru da brani svoje ideje. Tačnije, može se reći da je pokazao znatnu neodlučnost, prije svega u nespretnoj namjeri da pomiri svoja sa Titovim gledištima, što je prisutnima moglo izgledati kao potpuno uzmicanje, lična kapitulacija i spremnost da se napuste dotadašnji stavovi. Međutim, već krajem ljeta postaće jasno da Đilas ne samo da neće napustiti svoja stanovišta, već će preći u još snažniju, eksplicitniju i sadržajniju kritiku državno-partijskog sistema i političke prakse rukovodstva SKJ. Kod Đilasa će takva djelatnost tokom jeseni dovesti do konačnog formiranja, uobličavanja i otvorenog manifestovanja novih pogleda i političkog koncepta koji će neminovno voditi ka sukobu sa ostatkom rukovodstva.

Đilasovo suprotstavljanje birokratizaciji i društvenim devijacijama (7): Govorio neodlučno, konfuzno i nepovezano

Đilasov konačni prelom u pravcu odluke da nastavi sa kritikom devijacija jugoslovenskog društveno-političkog sistema, uprkos promjeni opšteg političkog kursa jugoslovenskog rukovodstva, dogodio se između juna i avgusta 1953. godine. U memoarima Đilas tvrdi da se na tu odluku riješio odmah poslije završetka Drugog plenuma, dok se još nalazio na Brionima. Svoja razmišljanja saopštio je tada u jednom neformalnom razgovoru i Kardelju: "Na povratku s Plenuma, otvorenim kolima, predložio sam Kardelju da pođemo na pecanje pastrmki na rijeci Gacki u Lici. Bio je topao ljetnji dan i dok smo se uspinjali uz serpentine iznad Senja, u jednom trenutku sam mu izjavio – da neću moći da poduprem tu novu, 'brionsku' liniju. Kardelj mi je – s nekom potišćenošću u pogledu – rekao da pretjerujem, pa smo ućutali... Pecanje pastrmki je razradovalo Kardelja, bilo je vrlo uspješno, već i zbog toga što smo pecali u rezervatu, a ne u otvorenoj rijeci. A ja sam već mozgao o onom što se zbilo na Brionima, o onom što sam i ne hoteći rekao Kardelju..."

Svoja uvjerenja o neminovnosti nastavka demokratizacije i reformskog kursa Đilas je izrekao već nedjelju dana poslije Plenuma u razgovoru sa francuskim novinarom Žanom Rusom, 24. juna 1953.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)