Ispod Staljinovog šinjela (10): Postojanje ''užih'' i ''širih'' prijatelja

Najbitniji uslov u razgovorima dva rukovodstva bio je svakako potpisivanje mirovnog ugovora u Parizu sa Rumunijom, do čega je i došlo 10. februara 1947. Iako ugovor nije bio ratifikovan, Petru Groza je početkom aprila pozvao ambasadora Medakovića i saopštio mu da želi da posjeti Jugoslaviju krajem maja, početkom juna. Otežavajuća okolnost za Tita bila je što je Groza prije Jugoslavije dogovorio posjete Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj. Redosljed posjeta rumunskog vrha okolnim zemljama bio je stvar prestiža, te zbog toga u Beogradu nije dobro primljena vijest da će Groza doći tek nakon posjete Budimpešti, Pragu, a možda i Sofiji. Značaj koji je Jugoslavija imala za Rumuniji doveo je do predloga da se posjeta realizuje već 24. aprila, tj. prije dogovorenog odlaska rumunske delegacije u Budimpeštu. Kod tog predloga problem je predstavljala činjenica što mirovni ugovor nije bio ratifikovan. Posjeta Mađarskoj je za Bukurešt bila od prvorazrednog značaja jer je ona trebalo da pokaže saradnju dviju država i od mađarske vlade izvuče izjavu da je pitanje Transilvanije definitivno riješeno. Ta posjeta je za jugoslovenske analitičare bila dragocjena jer je predstavljala priliku da se sa svih aspekata sagleda držanje Petrua Groze i analiziraju ideološki i spoljnopolitički stavovi rumunskog vrha. Pozitivni izvještaji o posjeti značajno su poboljšali izglede da će posjeta Jugoslaviji biti ubrzo realizovana.

dr Nemanja Mitrović

Konačno, 15. maja Medaković je obavijestio rumunsko rukovodstvo da je Tito spreman da primi Grozu 7. juna. Datum je odmah prihvaćen, a kao gest poštovanja Groza je saopštio da će posjetu Bugarskoj zakazanu za 24. maj odložiti kako bi prvo došao u Beograd. Iz analize organizacije posjete moguće je izvesti neke zaključke. Činjenica da je ambasador Medaković sa Dežem i Bodnarašem razgovarao na jedan način, na drugi sa Grozom, a na treći sa Tatareskuom ukazivala je na gradaciju otvorenosti jugoslovenske vlade i partije prema rumunskom rukovodstvu. Dok se sa "užim prijateljima", članovima partije razgovaralo sasvim otvoreno, sa "širim prijateljima" srdačno, dotle su se sa ideološkim neprijateljima oličenim u liku ministra inostranih poslova Tatareskuu pažljivo birale riječi. Da je postojao drugačiji tretman potvrđuje i Bodnarašev zahtjev da Beograd prije samog dolaska delegacije odredi teme o kojima se neće razgovarati pred svima, pred Tatareskuom ili Petruom Grozom.

Ispod Staljinovog šinjela (9): Nesmetano obrađivanje imanja preko granice

Rumunsku delegaciju koja je krenula ka Beogradu predvodio je Petru Groza, a činili su je George Dež, tada ministar industrije i trgovine, zatim Emil Bodnaraš, generalni sekretar Ministarskog savjeta, Štefan Vojtek, ministar prosvjete i George Tataresku, ministar inostranih djela. Iako je niz konkretnih problema trebalo riješiti, delegacije su se zadržale samo na opštim stvarima. Neke od tema koje su se isticale po važnosti, a o kojima se razgovaralo bile su usaglašavanje teksta Ugovora o prijateljstvu i unapređivanje ekonomskih i kulturnih odnosa. Rezultat posjete bio je, tako, koncipiranje okvira buduće saradnje. Pečat posjeti ostavilo je ophođenje prema rumunskom ministru inostranih poslova Georgeu Tatareskuu kako jugoslovenske strane, tako i ostalih članova rumunske delegacije. Veće uvažavanje predstavnika partije u rumunskoj delegaciji od strane domaćina, izbjegavanje važnih tema u njegovom prisustvu, naveli su Tatareskua na zaključak da je njegova funkcija u Beogradu bila ponižavajuća i "čisto dekorativna".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)