Jedinstvo na papiru

Piše: Nikola Banićević

Monumentalne freske, koje su slavile moć starog Rima, nadvijale su se nad dugim stolom na kojem je čekalo šest primjeraka ugovora. Među državnicima koji su prilazili da stave svoj potpis posebno se izdvajao osamdesetjednogodišnji Konrad Adenauer. Bio je državnik izuzetne političke discipline, pragmatičan i vizionarski lider. Pred njima je bila ideja da se evropske države više nikada ne nadmeću na ratištima, već da odluke donose za pregovaračkim stolom. Potpisi stavljeni tog 25. marta 1957. godine na Rimski ugovor nijesu predstavljali samo početak zajedničkog tržišta. Oni su označili početak jednog mnogo ambicioznijeg projekta – Evrope u kojoj će zajednički interes biti važniji od nacionalnog. Gotovo sedam decenija kasnije upravo se na tom pitanju lomi evropska politika.

Никола Банићевић

Privatna arhiva

Postoji jedna politička iluzija koja je trajala gotovo četiri godine. Zvala se Viktor Orban. Dok je mađarski premijer prijetio vetom na gotovo svaki novi paket sankcija Ruskoj Federaciji, u Briselu je bilo jednostavno objasniti zašto pregovori traju sedmicama. Krivac je uvijek bio isti. Orban je postao savršeno opravdanje za sporost i nejedinstvo EU. Međutim, i nakon njegovog odlaska sa vlasti, pregovori nijesu postali ni brži ni jednostavniji. Postalo je jasno da Orban nikada nije bio suštinski problem evropskog jedinstva. Bio je njegov alibi. Ispod politički mirnih voda počeli su da izranjaju interesi koje je do tada bilo lakše sakriti iza jednog čovjeka. Dok ovih dana Fon der Lajen sanja evropsko jedinstvo, Malta insistira na zaštiti svoje brodarske industrije, dok Grčka nastoji da ograničenja ne ugroze konkurentnost njene moćne trgovačke flote. Bugarska je zaprijetila blokadom paketa sankcija ukoliko se sa liste sankcija ne uklone patrijarh Kiril i osnivač Lukoila Vagit Alekperov.

Nemirne vode Baltika

Portugal i Njemačka usprotivili su se ograničenjima uvoza ruskog bakalara, upozoravajući na posljedice po domaću prehrambenu industriju, pa je taj dio prijedloga na kraju povučen. Francuska i Italija, s druge strane, nijesu podržale prijedlog da se ruskim državljanima koji služe u vojsci uvedu dodatna ograničenja za ulazak u šengenski prostor, zbog čega je i ta mjera tokom pregovora značajno ublažena. Na prvi pogled riječ je o različitim zahtjevima. Suštinski, svi oni vode istom pitanju: ko će snositi najveći ekonomski teret sankcija? Upravo na tom pitanju evropsko jedinstvo ulazi u zonu najvećeg iskušenja. Sankcije nijesu samo instrument spoljne politike. One istovremeno proizvode posljedice unutar država koje ih uvode. Svaka zabrana izvoza, ograničenje trgovine ili finansijska restrikcija istovremeno pogađa i evropske kompanije, lance snabdijevanja, cijene energenata i nacionalne budžete. Zbog toga pregovori o svakom novom paketu sankcija sve manje liče na raspravu o Ruskoj Federaciji, a sve više na pregovore o raspod‌jeli ekonomskog tereta među državama članicama. Zbog toga bi bilo pogrešno današnje nesuglasice tumačiti kao slabljenje evropske podrške Ukrajini. Radi se o ulasku u novu fazu krize. U prvim mjesecima rata prioritet je bio usvojiti što snažnije sankcije. Danas, nakon više godina njihove primjene, u prvi plan dolazi pitanje njihove održivosti i raspod‌jele troškova. To je i najveća promjena u evropskoj politici prema Ruskoj Federaciji. Fokus se postepeno pomjera sa političke odlučnosti na ekonomsku izdržljivost.

Tu se krije najveći paradoks evropskih sankcija. EU nije podijeljena oko ruskih sankcija. Ona je podijeljena oko toga koliko je svaka njena članica spremna da plati za politiku prema Ruskoj Federaciji. U međunarodnim odnosima upravo se na toj granici između političkih principa i ekonomskih interesa najčešće lomi privid zajedništva. "Jedinstvo Evrope bilo je san nekolicine. Postalo je nada mnogih. Danas je ono nužnost za sve nas", kazao je Adenauer, ne znajući da će njegova izjava biti aktuelnija danas nego 1957. godine.

Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"