Bolje plug nego dug

Piše: mr Stevan Gajević

Tadašnje društvene i državne elite, suočene sa teškim nasljeđem Prvog svjetskog rata, razorenom privredom, slabom industrijskom osnovom i velikim razvojnim zaostatkom u odnosu na zapadne zemlje, nastojale su da promovišu logiku rada, štednje, proizvodnje i opreznog zaduživanja. Dug se nije posmatrao kao prirodan izvor razvoja, već kao nužda kojoj se pribjegava samo onda kada domaća akumulacija, rad i štednja nijesu dovoljni.

Ruku na srce, Kraljevina Jugoslavija je u određenoj mjeri uspjela da postavi temelje jednog ozbiljnijeg privrednog razvoja. Tridesetih godina zemlja je imala snažnije izvozne rezultate, razvijala rudnike, željeznice, metalurške i druge industrijske kapacitete, gradila saobraćajnu i energetsku osnovu i stvarala pretpostavke za ono što će kasnije, u drugom političkom sistemu, biti predstavljeno kao velika socijalistička industrijalizacija. Naravno, taj proces nije bio ni potpun ni ravnomjeran, niti je zemlja uspjela da dostigne razvijene zapadne ekonomije, ali je u osnovi postojala jedna važna ideja: država se ne može trajno podizati na dugu, nego na radu, proizvodnji, štednji i stvaranju nove vrijednosti.

Početkom i sredinom dvadesetog vijeka takvo shvatanje duga bilo je prisutno i na nivou običnog čovjeka. Mnoge porodice pamtile su pravilo da se prvo štedi, pa tek onda gradi kuća, kupuje zemlja, otvara radnja ili ulaže u posao. Zaduživanje je nosilo dozu nelagode, jer je značilo da se današnja potreba plaća budućim radom. Štednja je, nasuprot tome, bila znak ozbiljnosti i domaćinskog reda. Ona je značila odricanje danas da bi se sjutra moglo ulagati bez zavisnosti od povjerioca. Na navedenim postulatima zasnivala se kompletna klasična ekonomija.

 mr Stevan Gajević

arhiva

Danas je ta logika gotovo preokrenuta. Dug je postao normalno stanje, a štednja se često doživljava kao zastarjela navika. Države se zadužuju da bi održale tekuću potrošnju, građani da bi održali privid standarda, a privrede da bi produžile model koji sve manje počiva na proizvodnji, a sve više na refinansiranju. Zato pitanje "plug ili dug" nije samo nostalgična igra riječima. To je jedno od ključnih pitanja savremene ekonomije: da li društvo želi i treba da živi od stvaranja ili od stalnog odlaganja računa, odnosno zaduživanja koji će jednom ipak doći na naplatu.

Savremena privredna logika, skoro po pravilu, polazi od pretpostavke da se razvoj poslovanja zasniva na pozajmljenom kapitalu. To više nije izuzetak, već gotovo podrazumijevani model. Kada studenti na fakultetima pišu biznis planove, vrlo često kao normalnu početnu pretpostavku uzimaju da se posao razvija kreditom, investitorskim novcem ili nekim drugim oblikom tuđeg kapitala. Sopstveni kapital se posmatra kao ograničenje, a pozajmljeni kapital kao instrument ubrzanja.

U takvom razmišljanju postoji naizgled uvjerljiva teza: kamatne stope su fiksne, poznate i unaprijed uračunate, dok je korišćenje sopstvenog novca "skupo", jer taj novac ima svoju alternativnu upotrebu. I tu, naravno, ima djelimične logike. Ako se posmatra dinamičan privredni razvoj, ako preduzetnik ili kompanija mogu da ostvare profitne stope znatno veće od kamatnih stopa, onda pozajmljeni kapital može imati smisla. Tada kredit nije nužno problem, već poluga rasta.

Međutim, ostaje pitanje: da li je korišćenje sopstvenog novca zaista skuplje? Ako zanemarimo činjenicu da je za stvaranje štednje potreban duži vremenski period, da se kapital mora postepeno akumulirati i da taj proces traži strpljenje, onda dolazimo do jednostavne istine: ulazak u posao iz sopstvene štednje u osnovi je najjeftiniji oblik investiranja. Za takav aranžman ne plaća se kamata. Ne postoji mjesečna rata koja pritiska poslovanje. Ne postoji banka kojoj se mora polagati račun ako prihod zakasni, tržište oslabi ili se ideja pokaže slabijom nego što je planirano.

Naravno, ni sopstveni novac nije bez cijene. Njegova cijena je vrijeme, odricanje i propuštena mogućnost da se taj novac upotrijebi na drugi način. Ali razlika je suštinska: kod sopstvenog kapitala rizik ostaje prvenstveno vaš, dok kod pozajmljenog kapitala rizik postaje i obaveza prema drugome. Ako poslovna ideja ne uspije, kod sopstvene štednje gubite ono što ste sami akumulirali. Kod kredita, međutim, ne gubite samo ideju, nego ostajete i sa obavezom koja nastavlja da živi i nakon što je posao propao. Pri tome je opravdano pretpostaviti da onaj ko u posao ulazi sopstvenim novcem, novcem koji je godinama stvarao, štedio, prema tom kapitalu ima poseban stepen pažnje. Takav investitor mnogo opreznije mjeri rizik, pažljivije bira trenutak ulaganja i teže se odlučuje na nepromišljene poteze. Jer to nije apstraktan bankarski novac, niti tuđi kapital koji se u poslovnom planu pojavljuje kao hladna računovodstvena kategorija. To je njegov rad, njegovo odricanje i njegova akumulirana prošlost pretvorena u investiciju.

Upravo zato sopstveni kapital, osim finansijske, ima i jednu psihološku i moralnu dimenziju. On disciplinuje investitora. Kada ulažete svoje, tada ne računate samo stopu prinosa, već i cijenu greške. Kod pozajmljenog kapitala ta opreznost često slabi, jer se kredit u početku doživljava kao prilika, a tek kasnije kao obaveza. Zato nije svejedno da li razvoj počinje iz štednje ili iz duga. Štednja u posao unosi mjeru, a dug često unosi brzinu; pitanje je samo da li ta brzina vodi ka stvaranju ili ka sudaru sa stvarnošću.

Zato stara logika "bolje plug nego dug" ne znači odbacivanje svakog kredita. Ona samo upozorava da dug ne smije postati zamjena za stvaranje. Ako ovu logiku prenesemo na nivo države, razlika postaje još jasnija. Nije isto kada se država zadužuje radi proizvodnje, realizacije kvalitetnog infrastrukturnog, energetskog, obrazovnog ili razvojnog projekta, odnosno za ono što u budućnosti može povećati produktivnost, izvoz, zaposlenost i ukupnu dodatu vrijednost, i kada se zaduženje koristi za pokrivanje tekućih neravnoteža. Dug koji stvara novu ekonomsku osnovu može imati razvojno opravdanje. Međutim, kada se pozajmljeni novac pretežno koristi za zatvaranje deficita tekućeg budžeta, za održavanje potrošnje, za ublažavanje manjka u platnom bilansu ili za druge oblike rashoda koji ne stvaraju budući prihod, tada se dug udaljava od investicione funkcije i postaje instrument odlaganja problema.

Slični principi važe i na nivou domaćinstva. Kredit nije nužno loš ako se njime kupuje stan, alat, obrazovanje, posao ili imovina koja dugoročno stvara vrijednost. Ali kredit postaje opasan kada se njime kupuje privid života iznad stvarnih mogućnosti. Štednja je spora, često dosadna i zahtijeva disciplinu, ali daje slobodu. Kredit je brz, privlačan i jednostavan na početku, ali često uzima mir na kraju.

Pred erupciju

Na širem ekonomskom planu razlika postaje još očiglednija. Vodeće zapadne ekonomije mogu sebi dozvoliti visok nivo zaduženosti jer iza njih stoje rezervne valute, duboka finansijska tržišta, centralne banke, berze i politička moć. Male ekonomije takvu privilegiju nemaju. One ne mogu beskonačno živjeti od refinansiranja, jer nemaju sopstvenu monetarnu moć niti globalnu valutu kojom mogu prebacivati teret svojih dugova na druge.

Zato je zanimljivo posmatrati i logiku Rusije i dijela BRIKS svijeta, ne da bi se taj model idealizovao, nego da bi se razumjela jedna važna poruka. Tamo se ekonomska snaga u velikoj mjeri veže za energente, hranu, sirovine, zlato, infrastrukturu, proizvodne kapacitete i strateške resurse. Ni taj svijet nije bez dugova, kriza i slabosti, ali podsjeća na ono što se u finansijski prezaduženom zapadu često zaboravlja: ekonomija ne može vječno biti samo papir, obveznica, refinansiranje i projekcija rasta. Na kraju dana, neko će nas pitati da li imamo i nešto stvarno: zemljište, energiju, robu...

Zato je i danas najvažnije obnoviti jednostavno pravilo: dug može pomoći razvoju, ali samo plug, odnosno rad, inovacije, proizvodnja i stvaranje nove vrijednosti, može trajno nositi jednu ekonomiju. Sve drugo je samo lijepo upakovana zavisnost od budućeg zaduženja.

(Autor je ekonomista)