Etničko čišćenje 3.0

Piše: Gideon Levi

U Pojasu Gaze stotine hiljada raseljenih ljudi sabijene su u nenastanjiv izbjeglički kamp. Neki se nikada neće vratiti svojim kućama koje više ne postoje. Predsjednik izraelskog Savjeta za nacionalnu bezbjednost sazvao je hitan sastanak o "podsticanju dobrovoljne emigracije" stanovnika Gaze.

Himnuta, Elad, Jevrejski nacionalni fond, Savjet za nacionalnu bezbednost, Izraelske odbrambene snage, sefardsko pogrebno društvo Hevra kadiša i Izraelska civilna uprava – sve su to državna tijela ili neprofitne organizacije koje imaju jedan cilj: etničko čišćenje 3.0. Nakon uspješnih etničkih čišćenja 1948. i 1967. godine, stigla je sledeća faza cionističkog projekta na kome je utemeljena jevrejska država. Sve se odvija po planu koji se sprovodi u neumoljivim etapama.

Poslednjih nekoliko dana dogodio se niz naizgled spontanih događaja. Ono što na prvi pogled izgleda kao anarhija pobunjenih doseljenika-ekstremista odlučnih da se osvete za 7. oktobar – ima širu svrhu. Desnica ima razrađen plan i jasnu strategiju i intenzivno radi na njenom sprovođenju. Dok je ljevica izgubila pravac, zaplela se u isprazne fraze i gotovo je u komi još od ubistva Jicaka Rabina, našu nepovratnu stvarnost oblikuje desnica.

Izrael je postao država transfera kojoj je etničko čišćenje jedna od ključnih političkih smjernica. Ono ima različita imena i lica; ponekad je otvoreno, a ponekad prikriveno i potisnuto, ali prerasta u istorijski fenomen u punom zamahu. Nakon uspostavljanja aparthejda, koji nikada nije bio cilj cionizma ni naše države, došlo je vrijeme etničkog transfera zbog kojeg je aparthejd, prema nekim tumačenjima, uopšte i uspostavljen.

Gideon Levi

Zato Izrael nije država aparthejda. On je nešto gore od toga, država etničkog transfera. Aparthejd u Južnoj Africi nikada nije imao za cilj da očisti zemlju od njenog starosjedelačkog stanovništva. Izraelski aparthejd upravo to čini.

Tokom proteklih nekoliko mjeseci pisao sam gotovo isključivo o nasilju doseljenika na Zapadnoj obali. Iz nedjelje u nedjelju, iz sela u selo, iz porodice u porodicu, ljudi čine sve što mogu da sačuvaju svoje kuće i svoju zemlju, sve dok na kraju ne odustanu. Od pastirskih zajednica koje žive poput naših predaka u pećinama, ne uznemiravajući nikoga, do imućnih bankara koji napuštaju vile u bogatim selima, svi žive u strahu i primorani su da napuste svoje kuće.

Jedno selo za drugim biva napušteno. Jedna porodica za drugom se predaje. Govore "sumud zauvijek/nikad predaja", ali nekoliko mjeseci kasnije njihov sumud (otpor) prestaje, a od njihove kuće ostaju samo ruševine. Bespomoćni i bez ikakve zaštite, nemaju drugog izbora. A zemlja postepeno ostaje bez svojih stanovnika.

"Vlada promjena" neće moći mnogo toga da promijeni. Činjenice su već uspostavljene "na terenu". Iako je moguće da je, ne računajući Gazu i južni Liban, raseljeno tek nekoliko porodica, i ako je tačno da ima još mnogo posla, pravac u kojem se ide je jasan, a njegova sistematičnost je zastrašujuća.

Počeli su od najranjivijih grupa stanovništva, pastirskih zajednica i stanovnika Istočnog Jerusalima bez zaštite izraelskog pravosudnog sistema koji je, u svojoj suštini, aparthejdskog karaktera. Kampanja se ubrzano nastavlja, bez ikakvih prepreka.

Protjerivanja u Gazi i ona u Silvanu očigledno su povezana – zajedničkim pogledom na svijet koji tvrdi da na ovoj zemlji ima mjesta samo za jedan narod, naš ili njihov. Čini se da to mišljenje dijeli većina Izraelaca, čak i oni kojima je neprijatno dok iz svojih fotelja posmatraju ono što se događa, mada se u izraelskim medijima o tome gotovo nikada ne izvještava.

Znajte da je, dok ste vi spavali, jedan narod korak po korak ostajao bez svoje zemlje.

Haaretz, prevela Luna Đorđević

peščanik.net

(Autor je izraelski novinar i pisac)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"