I Marko bi se prevrnuo u grobu

Piše: Budo Simonović

Ne zato što veleum sa Meduna, tvorac crnogorske etičke biblije, ne zaslužuje da jedna takva ustanova kulture nosi njegovo ime, već stoga što se na taj način grubo i bestidno gazi njegov sveti postulat, etički i moralni kodeks – da je junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe. Jer, nema nikakve sumnje da bi se Marko Miljanov, kad bi čuo da je neko naumio da mu stavi još jednu lovoriku na glavu tako što će zbog toga nekome drugome skinuti glavu, prevrnuo u grobu i zatražio da ga još dublje zakopaju u onaj ljuti krš na Medunu.

A tek kad bi saznao ko je bio Radosav Ljumović i zašto mu je 19. decembra 1959. godine, podignut spomenik, da je u pitanju jedan od onih koje bi i on bez dvoumljenja istakao kao svijetli primjer čojstva i junaštva. Nažalost, došao je, izgleda, taj nečasni i besudni zeman da se o časnim ljudima sudi na osnovu trenutnih ideoloških, politikantskih i sitnošićardžijskih interesa. Do riječi, vlasti i moći su došli oni koji očigledno umišljaju da istorija počinje od njih. Koji smatraju, da su oni koji su prije 70 godina podigli spomenik Radosavu Ljumoviću bili ideološki zaslijepljene budale koje su veličale nekakvu komunjaru, avanturističku protuvu koja se ko zna kako obrela u Španiji i tamo slučajno poginula.

Budo Simonović

foto: Željko Šapurić, Dan

Mora biti da oni koji danas tako sude o Ljumoviću i španskim borcima uopšte, nijesu u srednjim školama koje su učili imali, kao obaveznu lektiru, roman Ernesta Hemingveja "Za kim zvona zvone", ili nijesu gledali barem kultni film snimljen po tom romanu, pa tako i ne znaju kakva se strašna drama tamo odigravala od 1936. do 1939. godine, da se tu praktično odlučivalo o sudbini čovječanstva, da li će uslijediti Drugi svjetski rat, najstravičnija ratna kataklizma za koju istorija zna.

Radosav Ljumović, izdanak čestite piperske porodice iz sela Crnci, već u 23. godini postao je član Komunističke partije Jugoslavije i to nije krio čak ni u vremenima ilegale i stroge partijske konspiracije, pa su zakonito slijedili policijski progoni i torture. Osjetio je nemilosrđe spuškog zatvora, zloglasne podgoričke Jusovače, beogradske Glavnjače, sremsko mitrovačke tamnice...

A kad se naci-fašistička neman 1936. godine ustremila na mladu špansku republiku, on se nije dvoumio: bio je jedan od trista mladih Crnogoraca i Crnogorki, jedan od oko 1.700 Jugoslovena, jedan od 35.000 onih koji su shvatili kakvi se crni, gromobitni i smrtonosni oblaci rata nadvijaju nad čovječanstvom i iz 55 država svijeta se sjazili na Pirinejsko poluostrvo da čelom i prsima zaustave tu neman. Za uzvrat nijesu tražili ništa sem mjesto na borbenom položaju i pravo da im pripadne čast da umru za čast slobodne Španije, za spas čovječanstva. Radosav Ljumović, bio je jedan od nebrojenih koji su iskoristili to "pravo" – u aprilu 1938. godine, nije se sklonio u rov pred naletom fašističkih bombardera, pucao je prema njima do poslednjeg metka, sve dok vrelom momačkom krvlju nije natopio užarenu zemlju na aragonskom frontu...

Ime Radosava Ljumovića, revolucionara, pjesnika i novinara, slobodara bez straha i uzmaka, koji je i djelom i činom dokazao spremnost da život priloži čak i na oltar slobode i prava drugog naroda da odlučuje o svojoj sudbini, neće pasti u zaborav čak i ako prevagne volja onih koji bi, 88 godina poslije njegove časne i herojske pogibije, da ga skrajnu u predsoblje zaborava.

(autor je novinar i publicista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"