Kako sam zaboravio da plivam

Piše: Radoš Bajić

Nije bilo pesticida i hemije, pa je grožđe bilo slatko i zdravo. Uvijek kad je prskanje otac i majka su me vodili u vinograd. Dok su oni s bakarnim kantama na leđima "kadili" čokote, ja sam se u hladovini oraha igrao zemljanim klikerima, jer su se staklenci pojavili tek kasnije. Ponekad sam se osmjelio, zagazio i šmućnuo u vir, mada sam znao da će majka obavezno da me grdi, jer u ljetnjim vrućinama, pored žaba, mogla je u viru osvježenje da potraži i poneka bezopasna belouška – ali ipak, zmija je zmija.

Proplivao sam na Moravi, koja je šezdesetih godina prošlog vijeka bila toliko čista da su šljunkoviti sprudovi bili prepuni raznobojnih školjki. Uvijek kad bi majka i baba išle na Moravu da kisele konoplju vodile bi i mene, strogo vodeći računa da me drže na oku dok se brčkam u plićaku. Sve dok se jednom prilikom nisam otrgao i zagazio u bistrinu rijeke do kolja ispod kojeg je voda ispirala tanke strune konoplje. Srce mi je tuklo kao u mladog zeca kad sam se mlatarajući nogama kao šotka uhvatio za koc koji je virio iznad brzaka, i krenuo, bez da mi je iko to pokazao, da se puštam, prvo jednu ruku pa drugu – dok nisam shvatio da se održavam na vodi… Tako sam naučio na plivam i da ne potanjam kao sjekirče. Kad su me vidjele, baba je počela da nariče, a majka da me grdi i naređuje mi da se vratim u plićak. Nisam je poslušao, sav srećan mlatarao sam rukama i nogama – ponosan što sam proplivao i što me je Morava primila u svoj zagrljaj.

Ispričah dosta – što mi nije bila namjera. Zapravo, nisam ni mislio na pravo plivanje. Mislio sam na ono koje je preduslov da svaki čovjek sastavi svoj život prema sopstvenim moralnim normama. Da ne robuje principima ni bilo kakvim trajnim vrijednostima, da bude savitljiv i kadar da se snađe i "pliva" u svakom okruženju, u bilo kojim i kakvim društvenim odnosima – u svakoj politici i svakom režimu. Danas je takvo ponašanje sinonim uspjeha takozvane nove klase, koja preplivava uvijek tamo gdje su novac i državni budžet. I čim ta politička opcija potone i propadne, plivači, to jest preplivači, prvi je napuštaju. Ko kraulom, ko prsno, ko mlatarajući kao šotka nogama i rukama, obavezno prave zaokret i ustremljuju se prema novoj politici koja je osvojila vlast i pogotovo važno – državni budžet. Sjetimo se samo kakva je bježanija nastala posle propasti Jugoslovenske ljevice ili JUL-a, u koju su hrlili svi oni koji su htjeli djelić vlasti, privilegija i para? Čini mi se da je do bola smiješno i tragikomično vidjeti koliko je najistaknutijih članova Demokratske stranke, koja je bila na vlasti, promijenilo dres i "vjeru za večeru", brzinom svjetlosti se odreklo demokratskih vrijednosti u koje su se kleli i učlanilo se u vladajuću partiju zauzevši visoke položaje. Ministarske i ostale. Neke od njih lično poznajem i zbog osjećanja stida neću im pomenuti imena. Da li zbilja vladajuća partija koja danas vrši vlast misli da se njoj ne može i neće dogoditi tako nešto?

Globus u golu…

Pogotovu se stidim onih kolega iz moja branše koje ni same ne mogu da se sjete koliko puta su preplivavale. Koliko puta su mijenjale značke na reveru, aplaudirale, klicale i agitovale za svaki režim. Ni njihova imena takođe nije nužno pominjati, jer cijela javnost zna o kojim je i kakvim moralnim gromadama riječ. Kojima je sasvim regularno da glasno i bahato podržavaju svaku vlast. Pitanje je samo koliki je ćar. Koliko uspijevaju da štrpnu, odlome i naplate svoju političku lojalnost režimu? Sjutradan, ako dođe do promjene vlasti, oni koji vladajuću partiju podržavaju do poslednjeg dinara – prvi će je napustiti.

Moguće je da je retrogradno, nazadno i glupo ako čovjek u današnjem vremenu sluša sopstvenu savjest, ako su mu prava kičma i čist obraz najvažniji. Šta se događa sa takvima? Oni se marginalizuju, guraju u zapećak, poslovi im se sabotiraju i onemogućava im se Ustavom zagarantovano pravo na rad. Izloženi su podsmjehu plivača kojima ništa nije sveto, koji preplivavaju prema potrebama nabreklih stomaka i punih džepova, uvijek tamo gdje se puši kazan, gdje je šparkasa u koju svi mi izvršavajući svoje dužnosti prema državi ubacujemo novac.

Što se mene tiče, oduvijek sam kroz život plivao u jednoj istoj vodi, uvijek manje ili više uspješno, potanjao sam i izranjao, kobeljao se i mučio. Imao sam zvjezdane trenutke kao olimpijac, ali i padove koji su me dovodili do ruba egzistencije. Ali, sve je to život. Oduvijek sam trajao kao svoj i uspijevao da se uspravim kao pritka mladog drijena, da se borim da živim časno i dostojanstveno. Bez obzira na to kakvo je bilo okruženje, kakvi su bili društveni odnosi, koju politiku smo morali trpeljivo da tolerišemo.

Danas, u sučeljenoj i raspolućenoj Srbiji, to je veoma teško – pogotovu ako se čovjek bavi javnim poslom koji je svima pred očima. Jer ćete se nekom sigurno zamjeriti. Danas, kad me teret prohujalih godina sustiže kao kad udariš dlanom o dlan, kada su mi kosti postale krte kao grana obzove ili kiselog drveta, želim da ostanem tu gdje sam bio. U onom plićaku moje Morave, da se brčkam pod budnim okom moje majke dok ona i baka kisele konoplju. U plićaku, jer kako vrijeme neumitno prolazi, u socijalnom i društvenom ambijentu u kojem je dozvoljeno sve što je nekada bilo zabranjeno, kada su i deset božjih zapovijesti postale samo slovo na papiru, kada je zlo ušlo u ljude, a politika nas sučelila i nahuškala jedne na druge – shvatio sam da sam zaboravio da plivam.

politika.rs

(Autor je glu­mac, sce­na­ri­sta i re­di­telj)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"