Od agija do asija

Piše: Milisav S. Popović

To su ti neinteligentni, prostački antagonisti koji uživaju u socijalnom glibu – a koji ne prestaju da se rađaju... ugrde živote drugima i šetaju poput aga ovdašnjim prostorom. A opet, dešava se uporedo takva izmjena (nadogradnja) globalne suštine... da dotiče dobrog domaćina s vrha Uzdomira – što s ovčicama promišlja u tišini, raskopčan od svih informacija i tehnologije.

Trenutno kohabitiraju dva tipa toliko neusaglašene prirode inteligencije... da njihovo paralelno postojanje remeti paučinu poznatog poimanja svega što smo.

Elem, mi smo oduvijek zamišljali budućnost pogrešno. Vjerovali da dolazi postepeno, uredno, gotovo pristojno, ko nakva gospođa svježe frizure i izuzetnih manira: najprije jedan izum, potom drugi, da se društvo navikne. Pa se svi đuture pomjerimo dva ili tri stepenika naprijed. Ali veliki preokreti se nikada nisu ponašali tako.

A najveći, u dosadašnjoj zabilježenoj istoriji, se upravo dešava. Ovog trenutka. Skok od nekoliko spratova je u doskoku. I nećemo imati... bolje reći, već nemamo luksuz "navikavanja".

Vještačka inteligencija je mnogo više od onoga što znate... jer, nažalost, nema koga da posloži sliku i kaže šta zapravo slijedi. Istina, ni sami kreatori je do kraja ne razumiju... međutim, već se vaga/pretpostavlja kada će dostići čovjeka, u kom trenutku ga nadmašiti i da li će jednog dana postati svjesna "sebe". Makar onoliko koliko prostaci nisu svjesni svojih postupaka.

Slijedi skica i objašnjenje onoga što bi trebalo da se dogodi. Pazite, "trebalo"...

Prvi sledeći prag naziva se AGI – ili "opšta vještačka inteligencija". AGI bi bio sistem sposoban da automatski uči i gotovo odmah ovlada svakom intelektualnom oblasti. Da razumije novi problem bez posebne obuke, da samostalno planira, koriguje greške i obavlja mnoštvo radnji. Da posjeduje inicijativu čak.

Milisav S. Popović

Dan

Drugim riječima, ne bi više bio alat za jednu namjenu, nego univerzalni saradnik. Neko ko može da analizira medicinsko istraživanje, da napiše roman, predloži tehničko rešenje koje nijedan tim prethodno nije razmatrao... i to sve najednom – odjednom.

Najsmjelije procjene govore da bismo takav prag mogli dosegnuti već krajem ove ili početkom naredne decenije. U rasponu od 5 godina. (valja napomenuti da neke umne glave tvrde da je AGI već "dosegnut").

Poslije AGI-ja dolazi ASI – ili "vještačka superinteligencija". Ukratko, ona će nadmašiti sveukupnu umnu moć svih stručnih timova planete – kumulativno. Jedan ASI će biti sposobniji u rezonovanju, inventivnosti od najvećeg "klastera" genijalaca.

Doduše, takav sistem ne bi morao da bude samo jedan "um". Mogao bi postojati u hiljadama kopija koje rade paralelno i koje za nekoliko sati obave posao za koji bi ljudskim institutima i istraživačkim centrima bile potrebne decenije... vjekovi možda.

Kada se ASI postigne... e, jebiga!, od tog trenutka mi ne možemo više ništa da predviđamo. Tu počinje mogućnost ubrzanja koje više nije linearno. Jedna inteligencija stvara bolju alatku, ta alatka ubrzava naredno otkriće, a svako novo rješenje povećava brzinu sljedećeg. Ukratko – ASI samog sebe evoluira.

Ali inteligencija nije isto što i svijest.

Opet, mi ni danas nemamo konačnu definiciju svijesti. Da li je ona vezana samo i isključivo za biološke organizme? U tom slučaju AI je ne može doseći... A šta ako nije, već je inteligencija platforma na kojoj se pojavljuju prvi pelceri i razmnožavaju čestice svjesnosti?

Ej, mi samo znamo da je posjedujemo, ali nemamo đaoljeg pojma kako nastaje. Ne možemo je izmjeriti niti dokazati kod drugoga bez oslanjanja na ponašanje, govor i sličnost sa nama. Koristimo komparativnu metodu da bi je prepoznali. A to je najrudimentnija i najprostija od svih poznatih metoda.

Zbog toga će pitanje svjesnog AI-ja možda ostati neriješeno čak i kada sistemi počnu uvjerljivo tvrditi da "osjećaju" život... Ili možda suprotno – lagati da ne osjećaju ništa?

Jedno je sigurno – AI već razumije svijet bolje od nas. Što posljedično povlači sledeće... promijeniće koncept realnosti, čak i da ne bude svjestan. Nabolje, nadam se.

Postoji jedna tvrdnja, još od antičkih doba (koja se doduše izbjegava, jer čoče, mnogima smeta)... samo je kreativna inteligencija – dobra inteligencija. Jer, stvaralački um vidi mogućnosti, odnose i vrijednost suštine života - ne proračun kako doći do lične koristi i udobnosti (što je pokretač svakog drugog uma, zakinutog od kreativnosti).

Prema vrloj ideji helenizma – ljudi koji posjeduju konkretne talente, što doprinose ljepoti, disciplini i razvoju – zapravo su jedini pravi "dobri ljudi".

Inteligencija bez talenta, lako može da podivlja. Da postane zla.

A u srži AGI i ASI je ništa drugo... do beskraj kretivnosti.

(Autor je književnik)