Smislenost osvete

Piše: dr Dragan Jakovljević

Pa tako ni u njegovoj najbrutalnijoj formi tzv. "umira u krvi", koje smo se uz nešto napora tek u novije vrijeme odrekli. Još u postkomunističkoj Skupštini Crne Gore, u okvirima jedne žučne diskusije citirana je izreka "Ko se osveti, taj se posveti!" Tokom svjetske istorije, osvetničke postupke su sprovodili pripadnici različitih društvenih slojeva, u isto tako različitim situacijama. Neki put u afektivnom stanju izazvanom doživljenim zlom, patnjom, drugi put, pak, na jedan u osnovi racionalan, iskalkulisani način. Pri čemu i kada u slučajevima prve vrste u našoj volji nismo sasvim slobodni, ostajemo saodgovorni za svoje delanje. U savremenom svijetu, čin osvete, samostalnog, po vlastitoj odluci i procjeni preduzetog određivanja šta je pravično, te uzvraćanja na počinjenu štetu i zlo od strane drugih imenuje se i kao "revanš". Smjerano "poravnanje računa" može imati i blaže varijante. (Recimo uzvraćanje na podmetanje noge pri razvoju vlastite karijere od strane drugih uposlenih u istoj ustanovi, potonjim sličnim ometanjem pri njihovim karijernim težnjama isl.) Najzad, pri vojnim konfrontacijama u svijetu odnedavno se upotrebljava i izraz "odgovor", na prethodno obavljene radikalne akcije protivničke strane.

No, kada se opšte uzevši javlja razumljiva potreba za odmazdom? Ona prije svega postaje aktuelnom u slučajevima kada su nam od drugih subjekata počinjeni ozbiljna šteta i zlo (ujedno bili izloženi i svojevrsnom poniženju), a izostaje sankcionisanje za takve postupke od strane legalnih i pozvanih instanci – poput pozitivnog zakonodavstva, običajnosti socijalne sredine, međunarodnog prava... i dr. Ili je, pak, preduzeto kažnjavanje neprimjereno težini nedjela, ili najzad ono u određenoj situaciji nije ni moguće. Da nedjelo ne bi ostalo nesankcionisano, ili sankcionisano samo u nedovoljnoj mjeri, otvara se pitanje moguće lične (odnosno grupne) odmazde, njeno preduzimanje poprima izvjestan kompenzatorski smisao. Izvršilac tada ujedno preuzima na sebe odgovornost za procjenu mjere i načina na koji treba uzvratiti počiniocu nedjela, kao i ukupne posledice, koje će odatle proizaći.

Dragan Jakovljević

Dr Budimir Aleksić

Dalji momenti koji potencijalno opravdavaju osvetu bili bi zaštita sebe i svog najbližeg okruženja od izlaganja ponovljenim nedjelima, narušavanjima dostojanstva, odvraćanje od istih u buduće. Počiniocu zla se odmazdom upućuje jasna poruka: "Ne možeš nama činiti takva nedjela, bez da bi snosio odgovarajuće posledice – možda i teže od samog tvog čina!"Najzad, u psihološkom pogledu, njen izvršilac nalazi smirenje i satisfakciju nakon prethodno pretrpljene štete, patnje, uvrede. Sa druge, pak, strane, osveta sobom nosi i određene troškove po samog njenog izvršitelja – počev od ulaganja znatne energije i vremena (ponekad i dugotrajnije iščekivanje) u njenu pripremu i realizovanje, do mogućeg negativnog reagovanja društvene sredine, te i potonjeg zakonskog kažnjavanja. Ujedno se otvara riziko, da uprkos svom uloženom nastojanju, ne bude ispunjen cilj smjeranog uzvraćanja. Ili da odmazda bude subjektivno drastično neodmjerena, te utoliko nepravedna. I to ili ciljano, ili tako što iz nje proizlaze takođe i neke nepredviđene i nekontrolisane posledice. Recimo, po neka nedužna lica iz okruženja adresata odmazde. Takođe, potencijalno uvlačenje u začarani krug zla i nedjela, ukoliko se ne bi sve završilo na jednokratnom revanšu, već bi na isti uslijedila dalja, još grđa reakcija druge strane, tj. odvijanje spirale zla, koje može potrajati. Dakle, da umjesto zaustavljanja zla, dođe do njegovog nekontrolisanog umnožavanja. Amortizujuće dejstvo može pak imati traženje oproštaja od strane počinioca nedjela, izražavanje kajanja i spremnosti na saniranje posledica učinjenog, izmirenje.

U hrišćanskoj tradiciji i slijedu slavne Hristove "Propovijedi na gori", u njoj zagovarane radikalne beznasilnosti te pacifizma, osveta se ne odobrava, traži se striktno uzdržavanje od nje. Uz afirmisanje imperativa "Ne uzvraćati zlom na zlo!", očekivanje pokajanja počinioca nedjela, te okretanje ka "ljubavi prema bližnjima". Treba voljeti i svoje neprijatelje, činiti dobro onima koji nas mrze, moliti se za naše progonitelje... Tako da bi, prema riječima velikog pjesnika Fridriha Helderlina, i svaka "disonanca u svijetu" bila "kao svađa među onima koji se vole". Nedvojbena je duhovna nadmoć ovog stanovišta! Nažalost, istorijsko iskustvo pokazuje da se takvi visoki ideali ponijeti duhom ljubavi teško i sporo odomaćuju u stvarnosti. I u protegnutim vremenskim intervalima koji mogu biti povezani sa očekivanjem vaspostavljanja vrlih načina postupanja, nedjela i zlo mogu onda dalje opstajati ili se čak i širiti. Tako da u krajnjem slučaju, kada zakažu legalna sredstva, to u izvjesnoj mjeri opravdava posezanje i za osvetom u cilju njihovog suzbijanja sada i ovdje. Utoliko se pitanje njenog smisla i opravdanosti da i relativisati u odnosu na svagdašnji društveno-kulturni kontekst. I svaki pojedinačni slučaj osvete se može ocjenjivati u sklopu konkretne problemske situacije, unutar koje je upravo u takvom reagovanju bilo viđeno rešenje.

Jedan od jačih argumenata protiv "uzvraćanja istom mjerom" na prema nama preduzeta nedjela formulisao je čuveni filozof Ernst Bloh utvrdivši da ako bismo u takvoj situaciji krenuli putem odmazde, onda time sebi oduzimamo pravo da preziremo one koji su nam učinili zlo. Ipak, čini se da u naznačenim posebnim vrstama slučajeva lično ispunjenje pravde putem osvete ima izvjestan smisao, te pod određenim okolnostima može iskazivati konstruktivne učinke, katkad efikasnije od primjene moralnih i pravnih normi. Odmjerena i kontrolisano realizovana osveta i u uslovima življenja u savremenom svijetu ipak u određenoj mjeri još zadržava svoj funkcionalni, tj. pragmatski smisao – na distanci od pukog davanja oduška agresivnim ljudskim porivima. Uprkos tome, u našem vremenu osvetoljubivost ne bi valjalo tumačiti kao vrlinu, već prije kao karakternu dispoziciju jednog broja ljudskih subjekata, koja se u posebnim i nesrećnim životnim situacijama može aktivirati. Pritom kao glavna korektivna težnja ostaje stremljenje ka ustaljivanju takvih međuljudskih interakcija u društvu putem djelovanja pravnog i moralnog poretka da će se potreba za ličnim preduzimanjem odmazde što manje javljati. A i tamo gdje se javi, upućivati prevashodno u pravcu njenih blažih, opominjućih, ne i razarajućih formi! Pritom sam fenomen osvete ima više lica, svojstvenih aspekata koje treba imati u vidu i pri sučeljavanjima sa relevantnim aktuelnim dešavanjima u nas i u svijetu.

(Autor je univerzitetski profesor penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"