Piše: Dragan Mraović
Nema „projekta” koji Gospodarčić ne radi sa Gospodarom, čini se, ali se to krije. Od arapskih veza do Amsterdama, gdje se u istoj zgradi nalazi „Esmark”, sa kojim je Vučić slavno propao poslije velikog hvalisanja i kršenja svih normi u trgovini, jer su on i američki ambasador Kirbi, još prije otvaranja ponuda proglasili tu firmu za pobjednika, i firma koja je otkupila nikšićku Željezaru, pišu beogradski mediji, a to čine isključivo u cilju destabilizacije podgoričkog evroatlantskog režima i miješanja u unutrašnje poslove države zavisne od Amera. U nekim sumnjivim privatizacijama u Srbiji ima Milovih tragova. Velemajstor da kupi tri šećerane za samo devet eura, Miodrag Kostić, ima registrovanu firmu na istoj adresi u Holandiji na kojoj su „Esmark Europe B.V.”, koja je trebalo da kupi Željezaru Smederevo, i firma „MNSS B.V.” koja je većinski vlasnik Željezare Nikšić, a ima indicija da su i u toj firmi Gospodarevi prsti, koje je upleo pošto su prije toga najureni Rusi. Skoro da čovjek pomisli da je isto društvance, koje je vlasnik Željezare Nikšić, htjelo da kupi za bagatelu i Željezaru Smederevo, da pretopi ono malo tenkova što još imamo, pa da zbriše na Sejšele. Trojka Milo–Vučić–Kostić je usko povezana ličnim vezama. Naime, već odavno postoji ta veza između Miodraga Kostića i Mila Đukanovića, a od nedavno i između ovog potonjeg i Aleksandra Vučića, naročito oko poslova „pod vodom” koji se igraju oko „Beograda na vodi”. Ima izjava očevidaca da su Gospodar i Gospodarčić viđeni, prije dva-tri mjeseca, na stadionu u Gelzenkirhenu u VIP loži kako nešto pričaju i ne gledajući utakmicu. O tom „samitu na vrhu kupole” naši mediji nijesu ništa izvijestili, kao što ni strani mediji, recimo italijanski, ništa nijesu izvijestili o svojevremenoj posjeti Vučića Rimu. Biće da je u pitanju kakva konspiracija ili za Italijane neki beznačajni političar.
Gospodar i Gospodarčić su nam već pjevali hvalospjeve o sebi i svojim „uspjesima”, zbog kojih narod „plače od miline”, što bi rekao Petar Kočić. „Esmark” je proglašavan spasiocem srpske industrije, a Deripaska spasiocem crnogorske industrije. Ali, izgleda da je riječ o „Esmarku” registrovanom u Amsterdamu, a koji nema nikakvog svog kapitala, već samo načelnu vezu s američkim „Esmarkom”, pa zato nema ni njegove garancije. Zbog toga je Vučić morao da smiri doživljaj i da napravi performans na konferenciji za štampu, kojim su svi bili veoma ganuti, a naročito premijer, i da objavi da je stvar propala.
I nije toliko tragično što je stvar propala, koliko to što ćemo tek da platimo, jer Vučko i dalje misli da umije da pravi poslove. Što se tiče Aluminijumskog kombinata i nikšićke Željezare, i vrapci na grani znaju da je to vrhunski domet Gospodareve ekonomske politike i njegovog afiniteta za biznis. Nema posla koji Gospodar i Gospodarčić nijesu u stanju da upropaste. Nema lošeg posla koji oni neće započeti, ako u njemu vide neku svoju korist. Doduše, Milo je prikupio koje milionče, što od duvana, što od budžeta Crne Gore, pa će jednom moći da plati advokate, a Vučko od svoje patološke „evroslave”, neće moći da plati ni sudsku taksu.
Obojica prodaju evroatlantsku maglu i to je jedini biznis koji su stvorili, ali koji ih drži na vlasti, koju koriste samo u svoju korist, dok lakovjerni narod i dalje ne vjeruje da su njih dvojica u stanju da nas još više upropaste. Jer, većina još misli da nam je potreban ovan predvodnik, a ne sistem u kome ovnovi neće moći nikoga da predvode, jer je sistem vladavina zakona, a ne samovolja diktatora Mila Đukanovića i diktatorčića Aleksandra Vučića.
(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)