PIŠE: DR BRANKO BABIĆ
Smatra se da su Crnogorci i Brđani imali i sopstvene zastave “kada su sačinjavali vojsku knežina i plemena”, a da su od Turaka povremeno dobijali zastave za jedinice koje su bile primorane da “vojuju pod zajedničkom zastavom sandžak-bega”. Ovo se može tumačiti činjenicom postojanja alajbarjaka cjelokupne crnogorske vojske, koji su u XVIII vijeku nosili guvernaduri. Iako o plemenskim zastavama ima veoma malo podataka, zna se da su Vasojevići nosili plemenske zastave, a ne turske barjake i onda kada su ratovali u sastavu sandžak-begove vojske.
Sedamnaesti vijek, tačnije njegova druga polovina, odlikuje se pokretima protiv Turaka , odnosno organizovanjem hrišćanskih liga sa glavnim akterima Mletačkom i Austrijom . Obje države, iako rivali, nastojale su da pridobiju Srbe , Crnogorce , Brđane i Hercegovce da im se pridruže u ratovima. Posebnu aktivnost u ovome ispoljio je austrijski vojskovođa Ludvig Badenski. Dočekao ga je patrijarh Arsenije III Crnojević sa barjakom na kojemu je bila slika Isusa Hrista na krstu. Austrijski car Leopold obećao je da će dati Srbima zastave sa “časnim krstom na jednoj strani, a na drugoj carski grb – dvoglavi orao. Inače, hrišćanske države angažovane u ovim ratovima imale su vojne insignije u znaku krsta ili zastave sa krstom.
Za nas su značajne i hajdučke družine, jer su imale barjaktare i barjake, a posebno bokeški hajduci, vojujući i na moru i na kopnu, razvijaju svoje barjake. Pominju se i “svileni barjaci”. U mletačkim dokumentima termin je “bariachi”. Govori se o hajdučkim nastupima “con bandiere spiegate – sa razvijenim barjacima”. Njihovi barjaci su se razlikovali od mletačkih. Mlečani smatraju hajduke razbojnicima sa “bariachi alla turchessa”, misleći vjerovatno na njihove boje. Evlija Čelebija opisuje grupu hajduka 1664. g., koji su pred Perastom “razvili svoje barjake sa krstovima, uz pratnju bubnjeva, truba i talambasa”.
Sačuvana je jedna specifična zastava iz sedamnaestog vijeka u manastiru Studenici . Barjak je rađen od brokata, s motivom karanfila; “završava se sa tri pera s kićankama”, od bijelog je platna. Na sredini je krst ruskog tipa, a sa strana je po jedan ravnokraki krst, “na zastavi su dve zvezde i polumesec”.
Prelazimo na sopstvene barjake od posljednjih decenija XVII v. i u XVIII vijeku. Vjerovatno da status Brđana i Crnogoraca do druge polovine XVII vijeka nije omogućavao posjedovanje sopstvenih zastava. Međutim, prerastanje pokreta otpora u nacionalno-oslobodilačku borbu, u drugoj polovini XVII v. donio je i prve sopstvene crnogorske barjake. Ova borba vodiće se pod geslom “za krst časni i slobodu zlatnu”, pa je i glavni simbol prve nacionalne zastave bio pravoslavni krst. Potvrda je i pismo mitropolita Visariona 1687. mletačkom providuru u Zadru , u kojemu se poziva da uputi vojsku u Arbaniju , pa između ostalog kaže i ovo: “A mi ćemo su dvije hiljade našijeh Crnogoraca doći na vašu službu i s barjakom ot vjere svete, to jest s časnijem krstom biti ćemo pred njima”. Prve zastave dobijene od Mlečana “bile su sa krstom kao simbolom velike borbe između hrišćanstva i islama”. Ovo ukazuje da su i tada Crnogorci imali i svoje barjake, to jest knežinske barjake. To se potvrđuje i izvještajem providura Alvize-a Marćela Senatu, Kotor , 14. septembra 1694., broj 112. U njemu se kaže da su Brđanima dodjeljivani mletački svileni barjaci, “sa pozlaćenom ikonom sv.Marka”, a da im bolje odgovaraju barjaci od crvenog i žutog platna, bez koplja, koje oni, zatim, prema svojim običajima podešavaju”. Da li može ovaj barjak, odnosno simboli na njemu (časni krst), datirati još od ranije, ostaje samo pretpostavka. Čak postoji legenda da je u Crnoj Gori sačuvan alajbarjak Jugovića , to jest od Kosovske bitke. Dodajemo da alajbarjak mitropolita Petrovića ima krst, kao jedini simbol te zastave.
Crnogorska tradicija, knežinska, plemenička i bratstvenička, često se vezuje za ličnosti krajem XVII i u prvim decenijama XVIII vijeka. Evo nekoliko imena barjaktara u posljednjim decenijama XVII vijeka: Vuk Mićunović , barjaktar i u doba vladike Visariona – Bajice .26; Limo barjaktar i Burić Đukan (Čevo ).
Bratstvo Backovića (Drenoštica ) posjeduje barjak još od osme decenije XVII vijeka. Prvi njihov barjaktar bio je Đuro Backović , on je bio “drugar Baja Pivljanina ”. Naslijedio ga je barjaktar Ivanko .
Barjaktari prvih decenija XVIII vijeka:
- Niko Dragov Vujović , ljubotinjski barjaktar, učesnik u borbama sa Turcima 1711-13. Gine u Austro-turskom ratu 1736.
- Vujo Rajčev (Raičković), učesnik bitke na Carevom Lazu. Posjekao je turskog barjaktara, uzeo mu barjak i postao barjaktar. Rusija šalje nekoliko barjaka Crnogorcima. Tri barjaka su data Lješanskoj Nahiji , od kojih je jedan dobio Vujo Rajčev . Prilikom napada Numan-paše na Crnu Goru 1714. godine, Raičkovići su umotali ovaj barjak “u voštanu oblogu” i da bi ga spasli zakopali su ga na vrhu Velje gore .
- Spahija Draško Popović , pored bekete (palice), dobija od mitropolita Danila Petrovića 1713. godine i zastavu (alajbarjak), “koji je u bitkama nosio njegov sin Miloš ”. (NASTAVIĆE SE)