Najnovija knjiga poezije Ranka Jovovića, ,,Izdahnuću na balkonu”, predstavlja bitno svjedočanstvo o jednom vremenu, ali i životu koji ni po čemu nije bio lak niti običan.
,,Ranko Jovović je hrast, onaj stoljetni, koji svoje grane generacijama pozajmljuje za badnjake što razmiču tminu ropstva i neznavenosti, hrast duboko ukorijenjen u zemlju predaka, koji svojim žilama ispija podzemne vode pune suza, krvi, znoja, kroz koje teku tužbalice i leleci, bojni pokliči i tihe tuge nikad podjarmljenih, uvijek gladnih slobode, časti, viteštva. Hrast koji se vinuo u nebo i dodiruje Sunce, i s Bogom je na ti, i koji se ponekad prepadne, koliko s te visine vidi. Ne strahuje za sebe, toga nema u njegovom srcu. Strahuje za narod svoj, za svijet koji se propoganio, lišio svjetlosti vjere i ljepote ljubavi”, zabilježila je Marina Jočić, povodom Jovovićeve najnovije knjige poezije.
Knjiga ,,Izdahnuću na balkonu” predstavlja svojevrsnu čitanku sudbine, zagledanu u svojoj biti, kako i sam autor kaže ,,u ona svijetla vremena”, za njega, a čini se i za čitav narod - odsudna.
Posljednje poglavlje, „Samo da se snađem”, iako posvećeno pjesnikovoj Eviti, Nadeždi Lazarević, djeluje kao da Jovović ne samo što ne može da se snađe bez svoje drage, već se ne miri i ne snalazi u novim, ,,neljudskim” okolnostima, koje je iskovalo posljednje vrijeme i čudni ljudi. I čudi se uzvikujući poput Cicerona ,,O tempora o mores!”.
Pjesnik Ranko Jovović se ne miri. Usamljen, poezijom, riječju, perom, prkosi i ukazuje na nepravdu, na zločin, na bolesnu uspavanost i ravnodušnost. On progonjen progoni, i ne staje. Čudi se, rekli bi s pravom, što se ,,mnogi trude da su bili na Golom Otoku – kao da je malo ovoga?”. I ostaje bez odgovora, okovan zagonetkom. Tuguje i daje predlog za razmišljanje zašto se Lovćenu poodavno ne živi među Crnogorcima? Kao da sam stoji ispred „cijela naroda”.
Jovović se ne umara i neprestano vodi duge razgovore, sa samim sobom, sa „tipovima”, sa „nitkovima”, sopstvenim učenicima, sa golubovima, robovima, živima i mrtvima, batinašima, filozofima... Uznemiravaju ga i prijatelji i neprijatelji, slavni i neslavni, ne ostavljaju ga na miru, ideološki, politički, moralno, umjetnički, pjesnički. Žalosni likovi i slavna poezija, istina i bajke o samoubistvu, samo da se pjesnik snađe, a snaćiće se čim svane, jer „jutro je lijek”. A svanuće. Tako biva kad je Pjesnik zagledan u Slobodu.
Lijepo primjećuje Marina Jočić: ,,Iako je obećao, takvi kao Ranko Jovović ne umiru. Oni se iznova rađaju kroz svaku novu pjesmu. A ako volite poeziju koja nikoga ne štedi, koja uznemirava svojom grubošću i miluje svojom blagošću, koja se tuče na život i smrt, koja se smije, šali i kune, sve istovremeno, ne čekajte da izdahnete na balkonu, požurite da je utisnete u svoje pamćenje”.
A.Ć.