U javnosti je ovih dana iznova vaskrsla priča kako je Svetozar Vukmanović Tempo, jedan od najpoznatijih jugoslovenskih revolucionara i najbližih saradnika Josipa Broza Tita, kriv za smrt svog pet godina starijeg brata, sveštenika, profesora dr Luke Vukmanovića, koji je polovinom maja 1945. godine, koji dan pošto je Njemačka položila oružje i označen kraj Drugog svjetskog rata strijeljan u Sloveniji.
Iako je ova dilema davno, još za života samog Tempa, do kraja razjašnjena, u „Danu” je, recimo, nedavno osvanuo naslov: „Tempo: sa sveštenicima po kratkom postupku”. Riječ je o feljtonu iz nedavno objavljene knjige Dragana Radevića „Bratoubilački rat (Crna Gora 1941–1945)”, posvećene stradanju crnogorskih četnika i naroda koji je odstupao sa njima, odnosno o masovnim likvidacijama počinjenim u Sloveniji u poslednjim danima rata i prvim danima slobode i mira.
Radević piše kako su se Savo Burić i Radovan Vukanović, komandanti partizanskih jedinica, koje su u Sloveniji zarobile i pobile veliki broj crnogorskih četnika, dugo kolebali šta da čine i kako da postupe sa zarobljenim sveštenicima, među kojima je bio i Luka Vukmanović:
„To je prekratio general Svetozar Vukmanović Tempo – piše Radević – koji je tih dana stigao u Sloveniju i insistirao da se sa sveštenicima završi po katkom postupku (naglasio B.S). Uzalud ga je general Vukanović ubjeđivao da se to ne čini. Tempo mu je, po zabilješci oficira Ozne Kragovića, rekao:
– Pa šta, i moj brat Luka je među njima, pa ja, Radovane, ne mogu da ga zaštitim (naglasio B.S). Odluku o njihovoj sudbini donosi lično Đido (riječ je o Milovanu Đilasu, napomena B.S.) i tu nema pogovora, a njemu je to odobrio drug Stari (Tito, nap. B.S.), i tu je sve jasno i nema šta više da se odlučuje. Đida interesuje šta je sa mitropolitom Joanikijem Lipovcem i on se mora stražarno sprovesti pravo za Beograd. Uostalom, drugovi Stari i Đido će doći u Sloveniju pa ćete njima podnijeti izvještaje o tome, a ja nemam pravo da se u to miješam...”
Prije 23 godine, u proljeće 1992, pisac Danko Popović je u „Ilustrovanoj Politici” lansirao sličnu priču i senzacionalno „otkriće” da je i Luka Vukmanović tada, tobož, doveden iz Slovenije, i ubijen i sahranjen na Bukulji, zajedno sa mitropolitom crnogorskim Joanikijem Lipovcem, sve sa znanjem i blagoslovom njegovog brata, visokog političkog i vojnog rukovodioca. Kao tadašnji dopisnik „Ilustrovane Politike” iz Crne Gore dobio sam redakcijski zadatak da zamolim lično Svetozara Vukmanovića Tempa da prokomentariše ovu priču i konačno razjasni sve dileme i špekulacije koje su decenijama, s manjim ili većim intenzitetom pletene oko toga, posebno otkad je Tempo sišao sa političke i državničke pozornice i otišao u penziju. Pošto ga odavno već nema među živima i više ništa ne može učiniti za odbranu istine i svog dostojanstva, osjećam i potrebu i obavezu da podsjetim na ono što je on tada kazao, a potom sve podrobno i mnogo opširnije objasnio u svojoj knjizi „Moja porodica”. Obaveza mi je, uvjeren sam, tim veća što je sa životne pozornice otišao mi ključni svjedok u ovoj priči, profesor dr Čedo Vukmanović, sin popa Luke, odnosno Tempov sinovac, koji je bio uz oca tog zlog slovenačkog proljeća 1945. godine.
Sjutra: „MAJCI KUKU
I OVAKO I ONAKO...”
Piše: Budo SIMONOVIĆ